Radnik je najbolji gazda

(Portal Novosti)
Državna poduzeća nije dovoljno izmaknuti podalje od apsolutnog utjecaja izvršne vlasti, nego u procese upravljanja i kontrole nad njima treba uvesti dodatne učesnike. Tome na ruku idu neka pozitivna historijska iskustva, pa i noviji modeli na Zapadu

Radnik je najbolji gazda


S primicanjem novih tj. izvanrednih parlamentarnih izbora probija se među teme od javnog interesa, očekivano, i tretman poduzeća u državnom vlasništvu. Ne treba sumnjati da će se kandidati za vlast ovih dana zaklinjati u ta zajednička dobra i stabilnost njihova prosperiteta, kao ni da će konačni pobjednici odmah nakon preuzimanja egzekutivnih ingerencija početi s klasifikacijom onih poduzeća koja navodno nisu od strateškog značaja. Opozicija će uto zakukati o rasprodaji famozne obiteljske srebrnine, a najveći dio medija zaključit će da je država ionako najgori gazda i da zato u njezinu portfelju treba ostaviti samo elementarne, prirodne monopole. Prisjetimo se o čemu točno govorimo: početkom ove godine administracija Tihomira Oreškovića pročešljala je malo listu sa 54 poduzeća u većinskom državnom vlasništvu, pa i nešto onih drugih, sa značajnim udjelima. Ali nije se stigla pravo ni zaigrati njome, a već je HDZ – najjača stranka vladajuće koalicije – stao rasturati vlastitu vladu. Bilo je to kasno za Končar, no za neke će se upravo taj krah pokazati naočigled spasonosnim epilogom, do iduće prilike za odlazak na bubanj.
 
Javnim diskursom u Hrvatskoj, a nažalost i u drugim europskim zemljama, dominira lažna dilema. Poduzeća su korumpirana te neučinkovita i pružaju usluge loše kvalitete, dok neoliberalna ideologija predviđa privatizaciju ili npr. koncesiju – kaže Tomislav Tomašević
 
Za samo nekoliko njih ne treba strahovati, na primjer za Hrvatske vode i Hrvatske šume, a realno je na udaru čak i osnovna infrastruktura poput autocesta, željeznica i elektroprivrede. Bacimo oko na nekoliko većih sustava, dok su nam još u vidokrugu; spomenute autoceste, recimo, bile su pred izazovom monetizacije, zapravo puzajuće privatizacije, kroz jedan vid koncesioniranja. Političari su nakon referendumske inicijative široke društvene fronte obećali da neće ubuduće pokušavati s tim, ali nitko nije toliko lud da im olako povjeruje na riječ. Željeznice se dosljedno i dalje pripremaju za licitaciju, iako je propao jedan rani pokušaj rastakanja po segmentima, kad se za kupca nametao izvjesni rumunjski kontroverzni poduzetnik.

Uzgred rečeno, često se pokaže sretnom prosta krizna okolnost da na vidiku jednostavno nema dovoljno potentnog interesenta za gutanje zalogaja kao što su veliki javni sustavi, koje se ipak ne prodaje drastično ispod cijene. Jer moraju i elite na vlasti dobiti nešto zauzvrat, makar u obliku jednokratne financijske zakrpe za goleme zjapeće rupe u javnom budžetu. No postoji i razmjerno efikasan protuotrov za takvo usporavanje širenja krupnog kapitala na privatizacijskom valu koji se zahuktao, u globalnom okviru, još krajem prošlog stoljeća. To su banke, naravno, koje dug pretvaraju u posjed, a zatim ga isporučuju tržištu budzašto. Dobar primjer – srećom, zasad neuspješan – jest angažman banaka oko kutinske Petrokemije. Tamo su banke prodrle u vlasništvo kroz mirovinske fondove, što je podvala o kojoj smo ovdje pisali nebrojeno mnogo puta. S vremenom su ispale iz igre – obezvrijedivši ulog štediša – jer je država ostala bez strateškog partnera u dokapitalizaciji tvornice. Štoviše, aktualna tehnička vlada dala je neki dan Petrokemiji jamstvo za kredit, premda ne treba gubiti iz vida činjenicu kako ničega ne bi bilo da se radni kolektiv u Kutini ne odlikuje endemskom sindikalno-borbenom gotovošću.

Ovdje moramo spomenuti i crikveničko hotelsko poduzeće Jadran, također državno, koje je umalo završilo pod zalogom na ime kredita za Petrokemiju. To pokazuje koliko je krhka njihova egzistencija zbog stalnog političkog nalijevanja iz šupljeg u prazno, gdje se nameće rezon kako nije moguće spasiti baš mnogo toga. Zanimljivo bi nadalje bilo izračunati koliko je toga politička elita spremna rasprodati da u većinski državni posjed vrati Inu, kao što se već dugo priča. Možda je rješenje u prodaji dijela Hrvatske elektroprivrede, koju ćemo pak jednog dana vraćati kroz prodaju nekih otoka. Nedavna studija za pripremu restrukturiranja HEP-a, naime, u sindikalnim je krugovima pravilno iščitana kao predradnja za privatizaciju.

Svim tim resursima sada upravlja Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) i dijelom Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP), no istinski neskriveni autoritet je hrvatska vlada. Ona kadrovira, procjenjuje strateške poteze, evaluira sav rad; državna poduzeća, kao i tijela lokalnih (samo)uprava, tako nisu ni mogla odoljeti iskušenju da postanu žarišta pouzdanih sinekura za stranačko-političke zaslužnike i njihovu mnogobrojnu pratnju. To je za sobom povuklo i loše poslovne rezultate dotičnih poduzeća te krčmljenje njihovih stečevina, u prilog tezi da nema gazde do privatnog. A problem s državom još se dade preformulirati jednostavnim izokretanjem rakursa – zacijelo je problem u tome što je ona sama u krivim rukama.

Ne mislimo pritom na neku od više ponuđenih, već afirmiranih parlamentarnih opcija, trećeputaških iliti srednjoputaških, nego na bitno modificiranu paradigmu. Koja nije komplicirana: državna poduzeća nije dovoljno izmaknuti podalje od apsolutnog utjecaja izvršne vlasti, nego u procese upravljanja i kontrole nad njima treba uvesti dodatne učesnike. Tome na ruku idu neka pozitivna historijska iskustva, pa i noviji modeli na Zapadu, a o svemu smo i popričali s troje kvalificiranih sugovornika.

- Javnim diskursom u Hrvatskoj, a nažalost i u drugim europskim zemljama, dominira lažna dilema. Poduzeća su korumpirana te neučinkovita i pružaju usluge loše kvalitete, dok neoliberalna ideologija predviđa privatizaciju ili npr. koncesiju - kaže Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju (IPE) u Zagrebu, koji demokratizaciju javnih usluga postavlja za jedno od glavnih područja svog rada.

Stoga IPE kroz razna empirijska istraživanja nastoji pokazati što se dogodilo u zemljama koje su slijedile drugu spomenutu opciju – privatizacijsku dakle – a u pogledu cijene i kvalitete usluge te ulaganja privatnika u infrastrukturu. Po njegovim riječima, efekti su poražavajući, kako je IPE ustanovio ponajviše u sektoru gospodarenja vodama.

- Ne zagovaramo ni prvu opciju, već predlažemo treću, istražujemo različite prakse demokratizacije javnih poduzeća na način da se u nadzor upravljanja uz političare uključe i radnici te korisnici i razne društvene grupe. Rad tih poduzeća se često evaluira kroz poslovnu bilancu, ali mi smatramo da njihov cilj nije profit nego ispunjavanje javnog interesa koji treba definirati šira javnost, ne samo političke elite. Političari će teško iz šapa pustiti apsolutnu kontrolu dok su ta poduzeća i dalje javna. No iskustva iz EU-zemalja pokazuju da su uspješni modeli demokratizacije tek logični nastavak društvenog mobiliziranja protiv privatizacije koje stvara djelotvorna savezništva između radnika i korisnika, kao što je bio slučaj sa širokim otporom monetizaciji autocesta - navodi Tomašević.

U tom smjeru, Nezavisni cestarski sindikat uputio je još 2009. dopis premijerki Jadranki Kosor o nužnosti novog upravljanja javnim poduzećima kao što su – u tom primjeru – Hrvatske autoceste.
 
Potrebno nam je društveno vlasništvo u tim sektorima, ponajviše infrastrukturnim. Ono gdje bi uprava bila podčinjena radnom kolektivu, a društveni organi s delegatima ostalih takvih poduzeća odredili bi dugoročne financijske ciljeve, dok bi država odredila konkretan sadržaj – govori sociolog Marko Kržan
 
- Nema rješenja u novim političkim kadrovima, pa upravljanje i nadzor treba u velikoj mjeri rasteretiti od stranačkog utjecaja. Jasno, izabrana vlast ima svoj legitimitet, no to nije puni zalog kvaliteti upravljanja – menadžment se mora birati javno, transparentno, ekspertno, uz svima lako dostupne ugovore - smatra Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata.

Stanić misli da bi radnici morali imati bitno veći upliv kroz nadzorne odbore, ali i da bi javnost – građani, korisnici, narod – trebali dobiti svoju ulogu u tome. I to tako da ne budu preglasavani od političkih predstavnika; također, da ne zna čitavo poduzeće unaprijed tko će biti imenovan za novog menadžera, jer politika dosad nije previše skrivala favorite raspisanih natječaja.

- Na kraju bude očito da je privatizacija taj neizrečeni cilj, jer politika više zastupa interes krupnog kapitala nego ičeg drugog. Zato nas i lažu da ta poduzeća ne rade dobro ako su državna, kao da ne vidimo preko granice. Već u mom sektoru tu su npr. francuski Egis, austrijski Asfinag, slovenski Dars – ta svi su državni - svjedoči Mijat Stanić.

Uostalom, javni interes je i u Petrokemiji godinama branjen od partikularnih koristoljubivosti pomoću raritetno jake pozicije radnika u nadzornom odboru. Taj model očito djeluje, čak i u skeptičnoj Hrvatskoj, a teza da se država uopće ne bi trebala baviti materijalnom proizvodnjom postaje smiješna usporedi li se ovdašnja ekonomska konstelacija, po tom kriteriju, s onom u najjačim europsko-unijskim članicama. Da navedemo tek Njemačku i Francusku u njima važnim proizvodnjama automobila i aviona.

A o praksi u susjednoj Sloveniji rekao nam je ponešto Marko Kržan, sociolog i savjetnik Kluba zastupnika Udružene ljevice u slovenskom parlamentu. Ilustrativan je za tamošnji model upravljanja poduzećima kroz državni holding – od kojeg je vlada podosta odmaknuta – bio nedavni bunt radnika Luke Koper, nakon kojeg je sam direktor holdinga dao ostavku.

- Kao socijalisti uvjereni smo da vođenje poduzeća kao financijskih imanja nije društveno optimalno. Naime, za razliku od privatnog vlasnika, država nije zainteresirana samo za dio vrijednosti koju poduzeće proizvodi – profit znači – nego za čitavu vrijednost poduzeća, naročito upotrebnu. A to su usluge, infrastruktura, radna mjesta, socijalna funkcija - veli Kržan.

- Kod privatiziranog poduzeća trpe sve funkcije koje ne donose izravno profit. Recimo, novi vlasnici isključe lokalne dobavljače ako imaju svoje, zatim racionaliziraju radnu snagu otkazima ili kroz outsourcing, što smanjuje porez isplaćen državi, dok se njezina pomoć socijalno ugroženima povećava. Oni ne ulažu u tehnologiju, ako je to ikako moguće; uvjerljiv primjer kod vas je Hrvatski telekom – tamo se desilo sve to. Ukratko, potrebno nam je društveno vlasništvo u tim sektorima, ponajviše infrastrukturnim. Ono gdje bi uprava bila podčinjena radnom kolektivu, a društveni organi s delegatima ostalih takvih poduzeća odredili bi dugoročne financijske ciljeve, dok bi država odredila konkretan sadržaj. To znači da bi transformacija započela pretvaranjem dioničarskih društava u osobe javnog prava, a u smjeru te socijalizacije trebalo bi uvesti sindikalne centrale u rukovođenje državnim holdinzima - navodi Kržan.


Kako upravljaju Nijemci i Austrijanci

Uz slovenski model državnog holdinga ističe se u Europi još nekoliko oblika upravljanja imovinom u većinskom posjedu države. Austrijski holding ponešto je demokratičniji, s obzirom na uključenost radnika, no upravlja samo onim firmama koje su bile djelomično privatizirane, a ostala poduzeća i dalje su pod nadzorom saveznih ministarstava. Srodan je tome i specifični oblik državnih fondova, kao u Norveškoj, jer je na njih preneseno i formalno vlasništvo nad poduzećem.

Nije nam poznato koliko je radničke participacije – ili učešća javnosti kroz udruge i slične skupine – sugerirao Hrvatskoj minhenski institut IFO u studiji o ekonomskom reformiranju RH, dovršenoj lani za HDZ kao naručitelja. U svakom slučaju, sam njemački model upravljanja podrazumijeva glavnu ulogu vlade, tj. Ministarstva financija i resornih ministarstava. Uočava se razlika među modelima, ovisno prije svega o tome tko zadržava vlasništvo nad poduzećima, država ili zasebno osnovano tijelo. To je, između ostalog, razlog zbog kojeg Marko Kržan, autor ove ad hoc klasifikacije, konstatira da su holdinzi ‘organizacije za privatizaciju’. Jasno, moguće je i na takav politički cilj utjecati kroz veće radničko učešće u radu holdinga. Konačno, tu je i treći glavni model upravljanja poduzećima u državnom vlasništvu – kad već nema društvenog – kao npr. u Francuskoj. Tamo postoji agencija za upravljanje koja je formalno neovisna o vladi ili ministarstvu, ali ipak nije vlasnik državne firme.
 
 
Izvor: Portal Novosti
Piše: Igor Lasić
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Objavljeno: 6. 9. 2016.
Poveznica na izvor

 
 

Uskrsni vikend i skuplje cestarine prihode ARZ-a i HAC-a podebljali za 28 milijuna kn

Uskrsni vikend i skuplje cestarine prihode ARZ-a i HAC-a podebljali za 28 milijuna kn

(Novi list)
Dobri rezultati
U kontekstu jačanja gospodarskih aktivnosti bitno je napomenuti kako se na svim autocestama HAC-a u prvom kvartalu biljež ...
Opširnije
HC mora platiti štetu jer je ralica nabacala snijeg na ogradu

HC mora platiti štetu jer je ralica nabacala snijeg na ogradu

(Večernji list)
Vlasnici kuće tužili su Hrvatske ceste i PCZ jer im je, kako tvrde, zimska služba oštetila betonsku ogradu
...
Opširnije
Radna mjesta sve više okupiraju studenti, agencijski i radnici na određeno vrijeme

Radna mjesta sve više okupiraju studenti, agencijski i radnici na određeno vrijeme

(Novi list)
Sjednica Odbora za rad
Radnici na određeno su egzistencijalno ugroženi i ucjenjeni, lako se otpuštaju, nemaju pravo na otpremninu, a s ug ...
Opširnije