BRUTALNA ISTINA PROFESORA BIĆANIĆA Čak 3,2 milijuna hrvatskih građana nema baš nikakve koristi od stope gospodarskog rasta kojom se hvali Vlada

(Jutarnji list)
ANALIZA ZA GLOBUS
Hrvatska raste. Već skoro tri godine raste, a zadnjih šest tromjesečja (od siječnja 2016.) raste oko 3% (ovo nema smisla računati na decimalu).

BRUTALNA ISTINA PROFESORA BIĆANIĆA Čak 3,2 milijuna hrvatskih građana nema baš nikakve koristi od stope gospodarskog rasta kojom se hvali Vlada


Dakle, nakon cikličnog pada od 9% i nakon za nas specifične stagnacije, Hrvatska raste. To ne može biti loše. Od kada je rast od 3% započeo, BDP je od siječnja 2016. sveukupno porastao za 5% (realno). Znači, ako smo na raspolaganju na početku imali 100, sada imamo 105 kuna.

Drugim riječima, na svakih 100 kuna imamo pet kuna više. Stoga je sada posve opravdano pitanje tko je dobio, tko izgubio, a tko je ostao gdje je i bio. Svatko kome realna primanja od siječnja 2016. nisu porasla barem 5%, danas je u gubitku. Netko je izgubio više, netko manje, no većini među nama dobitnici su pobjegli. Ako su primanja svima porasla za 5%, to znači da su svi odnosi ostali nepromijenjeni. I ne samo to. Ne treba se tek zapitati kako je tko prošao u posljednje dvije godine. Valja se i upitati kako će se onih 3% rasta za 2018. podijeliti.


Tko nije dobio

Lakše je vidjeti tko nije dobio, pa dakle treba ustanoviti tko je sigurno izgubio. To je "tipični negativistički hrvatski pristup”, s uobičajenom dozom populizma.

Prvo, ništa nisu dobili oni koji su u potrazi za osobnom srećom napustili zemlju. Oni od ovog rasta nemaju ništa osim utjehe da su dobro napravili. Ako ih je otišlo 86.000, onda je to 2% stanovništva. Nakon histeričnih krikova demografa i zapjenjenih govora političarki i političara koji su se oko toga zakvačili, malo-pomalo se u vezi s tim čuje i poneki glas razuma. Takva emigracija, naime, normalna je posljedica članstva u EU (otvaranja prilika), to se događa na svim vanjskim granicama sa EU (da Dalmatinci nemaju more i rentu, i oni bi odlazili), drugi su prošli još gore (neke su zemlje izgubile i po 10% stanovništva, a mnoge više od 2%), u nas postoji duga tradicija odlaska (od početka 20. stoljeća, no svima su na pameti gastarbajteri iz šezdesetih), i tako dalje. Odlazit će se i dalje, i tome se treba radovati, a u zemlji nisu ostali samo bedaki, lijenčine i tutleki. Međutim, stvar nije u odlascima, nego se postavlja pitanje zašto, k vragu, nitko u Lijepu Našu ne želi doći, čak ni oni koji ispunjavaju višegradske standarde (odnosno, obrazovani su, bijeli, možda Hrvati, svakako katolici ili barem kršćani).

Drugo, posve je očigledno da od rasta koristi nisu imali nezaposleni jer oni nisu našli posao. Njih je sada oko 200.000 (registriranih, sadašnji je broj varljiv zbog sezone).

Treće, koristi nisu imali ni penzioneri. Njih je u lipnju 2017. bilo 1,230.000 (po svim osnovama). To je neznatno manje nego u siječnju 2016., kad je rast od 3% započeo. No, prosječna mirovina povećala se sa 2422 na 2455 kuna, odnosno za oko 1%. I mada je prosjek loš pokazatelj za sudbinu penzionera, njihova priča nikako nije priča o dobitnicima rasta, naročito ako se uzme u obzir da je samo 3,5% penzionera imalo penziju veću od 5000 kuna. Dakle, ni među penzionerima ne treba tražiti one koji su u pogledu rasta dobro prošli (još ako se tome doda zdravstvo kao glavna javna usluga koju oni troše, stanje je još lošije).

A što je sa zaposlenima? Njih je sada oko 1,400.000 (postoje razne procjene, no ovo je nekakva sredina). S njima i s rastom stvari bi trebale stajati bolje. Više se radi, ima više prilika za prekovremeni rad, više se proizvodi, veće su plaće, a nova potražnja traži nova zapošljavanja. Međutim, što se zaposlenih tiče, stvari nisu jednoznačne. Prvo, zaposlenost se nije povećala, a možda je čak i pala. Neki vide da je nepromijenjena, neki računaju da je u malom padu, no promjena svakako nije dovoljna da bi bila jednoznačna i da bi se mogla prepoznati kao značajan rast zaposlenosti. To ne mora nužno biti loše. Možda je s rastom poboljšana organizacija proizvodnje, pa novi ljudi nisu potrebni (smanjila se takozvana Leibensteinova X-efikasnost), a možda postojeći više rade kako bi više zaradili.

Druga strana zaposlenosti su plaće. Što je s plaćama? S plaćama situacija nije baš potpuno jasna. Najslabije plaćeni od rasta sigurno nisu dobili ništa. Medijalna plaća je u siječnju 2016. iznosila 5077 kuna, a najnoviji podaci iz lipnja 2017. pokazuju da je narasla za 2% i sada iznosi 5200 kuna. To znači da je polovina zaposlenih primilo plaću od 5.200 kuna ili manje. Sa sigurnošću možemo kazati da je ta donja polovica na gubitku. Riječ je o 700.000 radnika. Možda je gubitnika i više, no to se ne može ustanoviti iz brojeva kojima raspolažemo. Gdje je u gornjoj polovici granica zaposlenih koji su od rasta profitirali? Neki računi (oni s bruto plaćama) ukazuju na to da je takozvani gornji rep u raspodjeli pobjegao od sredine (riječ je o gornjih 5% ili čak manje od toga). Isti računi pokazuju da ni donjih 75% nisu dobitnici (u prosincu 2016. svi su oni imali bruto plaću manju od 9000 kuna), a pritom se radi o oko 1,000.000 radnika.
 
Ali sudbina onih najslabije plaćenih još je gora od toga. Teorija (a i zdravi razum) uče nas da nije važna samo plaća nego i to kolika je naša plaća u odnosu na druge. A oni najslabije plaćeni ne samo da nisu dobili nego su i zaostali, dobitnici na gornjem repu raspodjele ostavili su ih daleko za sobom. Nejednakosti u raspodjeli plaća povećale su se s rastom, i to vrijedi i za neto i za bruto plaće. Pritom je riječ o takvom povećanju da su sredina i donji rep u raspodjeli ostali tamo gdje su i bili, a gornji je rep pobjegao. Dakle, sa sigurnošću možemo reći da oko 1,000.000 najslabije plaćenih od rasta nema koristi i zbog vlastitog zaostajanja ima sve veći osjećaj nepravedne zakinutosti.

Iz svega ovog slijedi da u Hrvatskoj 96,5% penzionera i polovina radnika ima primanja manja od 5200 kuna i da se ta primanja s rastom nisu opipljivo promijenila.


Gdje su dobitnici?

Ako se zbroje sve ove tri grupe, vidimo da su tih 2,430.000 punoljetnih primatelja dohotka sigurni gubitnici jer od ubrzanja i rasta nisu dobili ništa. To je donja procjena sigurnih gubitnika, možda ih ima i više. Koliko ljudi zajedno s njima živi i dijeli njihov gubitak? To je vrlo teško reći, a čini se i da to malo koga zanima. Ima raznih obitelji, i onih u kojima radi više od jednog člana, i onih koje se sastoje od penzionera i nezaposlenih. Prema jednostavnom, ne osobito sofisticiranom, izračunu, i uz nekoliko razumnih pretpostavki (neki penzioneri žive sami, neke nezaposlene uzdržava obitelj, prosječna obitelj ima tri člana i u njoj radi jedan i pol radnik), ispada da u Hrvatskoj ima 3,200.000 građanki i građana koji od rasta nemaju puno ili zapravo nemaju ništa.

U ovoj gruboj računici dobitnici su 25% najbolje plaćenih. To su oni s bruto plaćom u iznosu iznad 9000 kuna. Riječ je o 400.000 radnika (sic!). Prema istoj računici (tročlana obitelj, jedan i pol zaposleni po obitelji), s njima u njihovim obiteljima ima još oko 800.000. građana. Naravno, nisu ni svi dobitnici jednaki jer po ovakvom računu ispada da oni čine gotovo 20% stanovništva. Mnogi će se začuditi kad čuju da su dobitnici, no ovakav način računanja je konzervativan i naštiman je da napumpa broj dobitnika.


Milijun pobuna

Međutim, jedna drugačija i bolja računica broj bi dobitnika suzila. Prema njoj, očiti su dobitnici vlasnici poduzeća koja su rasla, kao i poduzetnici i menedžeri među njima. I to što su oni među dobitnicima je dobro jer oni su "kapetani industrije” koji upravljaju "lokomotivama rasta”. Važno je da upravo oni u svom džepu osjete posljedice rasta. Dakle, ako je rast doista 3%, onda su neki među njima rasli manje, a neki više. Rasti moraju i profiti (mada ih "kreativno knjigovodstvo” može smanjiti), a isplaćuju se i bonusi (koji nisu u objavljenim podacima; znamo da za drugi ešalon menedžera godišnji bonusi mogu iznositi i više od 370.000 kuna, a takav bonus odgovara iznosu od više od 71 medijalne plaće, odnosno gotovo šest godišnjih plaća medijalnog radnika). Ostanimo i dalje pri konzervativnom računu i recimo neka to bude gornjih 5%. U prosincu 2016. radnika s bruto plaćom koja je prelazila 16.000 kuna bilo je 67.000. Prema našoj računici, to znači da je u takvim obiteljima bilo 233.000 članova, odnosno malo manje od 6% stanovnika Hrvatske.

No, u vezi s ovim dobitnicima valja ipak napomenuti da oni možda nisu dobitnici uslijed rasta nastalog zbog njihovih odličnih poslovnih odluka, nego su dobitnici Marićeva preslaganja poreznih stopa (koje će neki, ne znam zašto, nazvati "sveobuhvatnom poreznom reformom”). Marić je gornjem repu u raspodjeli značajno smanjio stope i povećao je regresivnost poreza na dohodak. Dakle, u kojoj mjeri je ovdje riječ o dobitnicima uslijed Marićevih poteza u vezi s porezom, a u kojoj mjeri su oni doista dobitnici rasta, teško je u ovom trenutku reći, no nesumnjivo je da oni jesu dobitnici.

Kako god se okrene, gubitnika ovog našeg rasta je puno, a dobitnika malo. A zašto je to važno? Kao što je to lijepo sročio nobelovac Robert Lucas: "Da bi u nekom društvu došlo do rasta dohotka, velik dio stanovnika mora doživjeti promjene u mogućim životima koje zamišljaju za sebe i za svoju djecu, a te nove vizije mogućih budućnosti moraju biti dovoljno snažne da ih navedu na to da promijene svoje ponašanje, broj djece koju imaju i nade koje u tu djecu ulažu: odnosno način na koji raspoređuju svoje vrijeme. Ili kako je to rekao V. S. Naipaul u naslovu jedne svoje ne tako davno objavljene knjige, za ekonomski rast nužno je ‘milijun pobuna’”. Lucasa baš nitko, nikada i nigdje ne može optužiti za populizam i ljevičarenje (valjda to nešto znači), ali moglo bi ga se, doduše malo nategnuto, optužiti za libertarijanizam i redovito preferiranje tržišnog rješenja. Ove Lucasove živopisne riječi danas su se izvrgle u praznu mantru činovnika u Bruxellesu, New Yorku i Washingtonu (no ne i u Zagrebu) o neophodnosti "inkluzivnog rasta”.


Još jedna računica

Međutim, za nas ovdje važno bi bilo da ljudi vide koristi od rasta u svakodnevnom životu u Hrvatskoj, a ne u Irskoj. Svojedobno je Marić objašnjavao da bi htio, ali eto nema na raspolaganju fiskalnih instrumenata kako povećati plaće onih u donjem dijelu raspodjele jer oni ne plaćaju porez na dohodak pa ih tog nameta ne može osloboditi. Ako im već nije mogao dati novac u džep, mogao im je dati bolje i mnogobrojnije javne usluge (penzionerima bolje zdravstvo čiji su česti korisnici, zaposlenicima bolje vrtiće, cijelom donjem repu u raspodjeli bolji javni promet, a svima zajedno manje skupu i dostupniju kulturu).

Toliko o gubitnicima i dobitnicima među pojedincima. No, postoji još jedan način kako da se sagleda situacija. Uz uobičajene ekonomske pretpostavke, ako proizvodnost rada raste brže od realnih plaća, onda to znači da se vrši preraspodjela dohotka u korist kapitala, odnosno profita, a da se udio plaća smanjuje. To nije stvar ukusa, nego brojeva. Brojke pokazuju da je proizvodnost rasla brže od realnih nadnica. Usput valja napomenuti, iako je to manje važno za našu temu, da preraspodjelu u korist kapitala i profita od kraja prošlog stoljeća vidimo u visokorazvijenim i pojedinim srednje razvijenim zemljama. Kako stvari stoje u Hrvatskoj, nije poznato jer račun koji smo napravili Jurica Zrnc, Milan Deskar Škrbić i ja nitko nije ažurirao. Zrnc i Deskar Škrbić su na tom projektu surađivali kao studenti, dakle ažurirani podaci ne postoje ne zato što bi u pitanju bila atomska fizika, nego uslijed obične nezainteresiranosti.


Više ili manje gemišta

Investira se iz profita. Znači li to da je možda onda dobro da se plaće i mirovine nisu povećale? Po onoj logici da bi se na taj način novac ionako samo potrošio na gemište, nove cipele i nove hladnjake ili za bojenje stana (od čega bi najbolje bilo da novac ipak ode na gemište jer su i graševina i Jamnička "naše” pa od te potrošnje ništa ne ode van). Stoji li, drugim riječima, tvrdnja da je bolje da koristi ovog slabašnog rasta idu onima koji investiraju? Investicije su dobre jer vode ugrađivanju novih tehnologija, što povećava konkurentnost poduzeća (iako je nacionalna konkurentnost koju mnogi toliko vole, uključujući i novinare koji je reklamiraju, jako sumnjiva stvar), investicije otvaraju buduća radna mjesta konkurentnih radnika s novim strojevima, i – na koncu – investicije stvaraju u budućnosti više roba i usluga i tako povećavaju buduću potrošnju. Drugim riječima, jedan gemišt ostaje jedan gemišt, a investicije imaju multiplikativni učinak. Jedna kuna investicija stvori više od jedne kune povećanja BDP-a.

Međutim, s tom pričom postoje barem tri problema. Prvo, sve je to ovako teoretski postavljeno točno, no ostaje činjenica da investicije izgleda nisu porasle (postoje problemi statistike koja bilježi bruto investicije). Oni koji su dobili više otišli su bilo poslom bilo iz zabave na Djevičanske otoke i ne piju gemište nego beaujolais). Drugo, priča o multiplikatoru samo na prvi pogled drži vodu. Osim toga, postoji velika vjerojatnost da investicije zaposlenost neće povećati. Ugrađivanje novih radno štednih tehnologija i robotizacija vodi prema rastu BDP-a, ali ne mora voditi k novom zapošljavanju. Novi luditi (oni stari su početkom 19. stoljeća uništavali novoizumljene poljoprivredne strojeve da ne bi ostali bez posla) i priče o jobless growth nisu potpuno bez vraga. Dakle, rast ne mora nužno značiti povećanje zapošljavanja i ne moramo svi od toga imati koristi.

Cijela je ta priča s rastom Hrvatske zapravo problematična. Plenković se drži mantre stabilnosti (po principu "ne talasaj”, a ako dovoljno dugo čekaš, problem se riješi sam od sebe) i u pogledu stope rasta postigao je za sebe tipični potpuni uspjeh. Hrvatska stopa narasla je početkom 2016. na oko 3% i od onda se nije pomakla s mjesta, plenkovićevski je stabilna. Ta je stabilnost, međutim, pogubna jer stopa od 3% ne rješava niti jedan od srednjoročnih ni dugoročnih hrvatskih ekonomskih problema.
 
 
Izvor: Jutarnji.hr
AUTOR:  Ivo Bićanić
Foto: Damjan Tadic / CROPIX
        Goran Mehkek / CROPIX
Objavljeno: 7. 10. 2017.
Poveznica na izvor


HOROR NA AUTOCESTI SPLIT - ZAGREB Pogledajte što je ostalo od Mercedes coupea nakon strašne nesreće u kojoj su poginule dvije osobe

HOROR NA AUTOCESTI SPLIT - ZAGREB Pogledajte što je ostalo od Mercedes coupea nakon strašne nesreće u kojoj su poginule dvije osobe

(Jutarnji list)
U slijetanju osobnog automobila njemačkih registracijskih oznaka na autocesti Dalmatina između odmorišta Jadovo i Zir smrtno su oko 12.1 ...
Opširnije
U Hrvatskoj ima 17.100 robova

U Hrvatskoj ima 17.100 robova

(Poslovni.hr/Hina)
U egoističkom i materijalističkom svijetu u kakvom se danas živi, većina ne razmišlja da i u 21. stoljeću postoje ljudi koji su – rob ...
Opširnije
Oporavak gospodarstva građani ne osjećaju: Hrvatska i Cipar jedine članice EU u kojima plaće nisu rasle

Oporavak gospodarstva građani ne osjećaju: Hrvatska i Cipar jedine članice EU u kojima plaće nisu rasle

(Novi list)
Gdje je taj rast?
Iako se Hrvatsko gospodarstvo oporavlja, i najnoviji izvještaj Komisije je pokazao da njeni građani kada su u pitanju n ...
Opširnije