Koncesija, prodaja mirovinskim fon­dovima ili „status quo“ Hrvatskih au­tocesta. Oko te tri opcije posljednjih dana lome se koplja, a stručnjaci, političari i sindikati uključili su se u raspravu koji je model dugoročno najisplativiji za Hrvatsku. Odmah nakon Čačićeva plasiranja ideje o ulasku mirovinskih fondova u posao s autocestama tom modelu pronađene su brojne mane, od zakonskih ograničenja do sposobnosti fondova da se bave upravljanjem autocestama, dok su opciju koncesije koja bi državi donijela 3,5 milijardi eura sin­dikati dočekali na nož.

Kako onda riješiti problem golemog duga Hrvatskih autocesta koji bi se do kraja godine trebao popeti na 22,7 milijardi kuna? HAC iz redovitog poslovanja ne može otplaćivati dugove i investi­rati u gradnju novih dionica autoceste, zbog čega se svake godine mora dodatno zaduživati. U 2011. HAC tako treba otplatiti 5.2 milijarde kuna kre­dita i 1,25 milijardi kamata, a kako bi u tome uspio, zadužit će se 6,7 milijardi kuna.

Stave li se sve te brojke na papir, računica au­stralske investicijsko banke Macquaire da država za HAC, odnosno 30-godišnju koncesiju, može dobiti 3.5 milijardi eura i novo ulaganje u auto­ceste od 500 milijuna eura, zvuči fantastično.

Tko bi ‘keširao’ 3,5 mlrd. eura?

No novinski napisi u kojima su iznesene te impo­zantne brojke ne otkrivaju detaljnije uvjete te koncesije, primjerice preuzima li koncesionar HAC-ove dugove?

Financijski stručnjaci smatraju kako je nemoguće da bi koncesionar tek tako iskeširao 3,5 milijardi eura, već je vjerojatnije da bi preuzeo HAC-ove dugove, a državi isplatio razliku do 30 milijardi kuna. Dakle, država bi dobila 3,5 milijardi kuna. a koncesionar bi uz to uložio pola milijarde eura u gradnju nove autoceste.

Čak i s takvom računicom, pri čemu koncesionar ukupno ulaže oko 7,3 milijarde kuna i preuzima dugove, ostaje upitno koliko bi mu.s postojećom cijenom cestarine i prihoda tu ulaganje bilo lu­krativno. Naime, na godinu HAC uprihodi 2,73 milijarde kuna (ta brojka na godinu se povećava za oko jedan posto kako se postupno povećava promet, ali i potrošnja goriva), a troškovi zapo­slenih i redovitog održavanja iznose oko 780 mi­lijuna kuna. Uz pretpostavku da bi se koncesionar riješio oko 1000 zaposlenih viška i poradio na drugim troškovima na godinu bi mogao uštedjeti 200 milijuna kuna.
 
 
To je uvodni dio teksta iz Lidera br. 321.
Cijeli tekst možete pročitati kao PDF dokument