Zašto mjere štednje ne izvlače Europu iz krize?
(Tportal)
POUČAK ZA HRVATSKU
Obračun sa financijskom krizom koji ide preko škrtosti državne blagajne, katapultiranjem viška zaposlenih u administraciji i dizanjem poreza možda bi imao smisla da postoji protuteža u investicijama privatnog sektora. No, Unija ima još jedan problem – privatnici nemaju para, osim možda u Njemačkoj i par sjevernih joj susjeda. Mjere štednje traju u nekom zemljama, poput Latvije i Mađarske, već 3, odnosno 5 godina. Nisu polučile ništa, osim što su korisnike socijalne pomoći, umirovljenike i mlade suočile s perspektivom siromaštva u režiji 21. stoljeća
Još je uvijek teško precizno utvrditi koliko je i koliko će politika državnih ušteda – način na koji je Unija odlučila probaviti krizu, umjesto inflacije i poticanja domaće potrošnje – napraviti štete na europskom kontinentu, no već je sada jasno da primarni cilj njihovog uvođenja, vraćanje kreditorskog povjerenja i mogućnost novih investicija, nije nimalo bliži nego pred koju godinu. U studiji 'Simptomi povlačenja: Ocjena mjera štednje u Europi' autori Sotiria Theodoropoulou i Andrew Watt argumentiraju da Uniju, ukoliko nastavi sa širokopojasnim programima ušteda, čeka novo doba siromaštva, i to isključivo za niži i srednji sloj. Umirovljenici, primatelji socijalne pomoći, mladi, obitelji - drugim riječima, koji su neposredno ovisni o državnim financijama - pasti će na oltaru nemoguće misije ekonomskog stješnjavanja i nužnosti novih investicija.
Latvija i Mađarska počele su programom ušteda još 2009. (2007.) godine, većina članica eurozone 2010., a projekcija je da će trajati do 2015, s tim da se za one u težoj situaciji očekuje njihovo cikličko ponavljanje. No, gdje je Latvija nakon 3 godine? Pa, gdje je bila i onda. Program se neprestano revidirao i nadopunjavao, ciljevi promašivani, a sve zbog činjenice da gospodarstvo koje se smanjuje nema snagu za zacrtanu financijsku konsolidaciju, pišu autori studije. Kontraproduktivnost paketa mjera štednje danas je očita i ekonomskim analfabetima. Manje novca u javnom sektoru povlači manju potrošnju, manja potrošnja povlači slabljenje privatnog sektora koji potom i sam mora otpuštati ljude. Rastuća nezaposlenost nakraju garantira paradoksalni fenomen da što je veća kasica-prasica to ima veću rupu na dnu.
Europske mjere štednje idu u dva smjera. Jedan se tiče smanjenja deficita, dugova i troškova državne administracije, drugi povećanja poreza. Velika većina zemalja dala je prioritet prvome, što u prijevodu znači otpuštanje na desetke tisuća ljudi, ili, u najmanju ruku, rezanje plaća. Dijalog sa sindikatima je nepostojeć. Vlade su unilateralno donijele većinu odluka. Kako dalje navode Theodoropoulou-Watt, smanjenje primanja u javnom sektoru opisuje se kao fer utoliko što je radno mjesto sigurnije od onog u privatnom, argument koji je okrutno smiješan s obzirom na mase koje su izgubile posao u državnim službama.
Ambiciozni proglami državnih ušteda imaju tek jedan adut u rukama, a to je nada da će, iz razloga što država štedi novac, privatni sektor zauzvrat zagrabiti u svoje štedne račune i krenuti u pojačano investiranje. To se nije i neće dogoditi jer, prvo, Unija više ne ulijeva preveliko povjerenje investitorima iz ostatka svijeta, i drugo, jer je loša kako domaća, tako i inozemna potražnja. Privatnici ne mogu pratiti otpuštanja iz državnih službi otvaranjem novih radnih mjesta u zemljama koja prolaze krizu dok onih par zemalja koje jašu na trgovinskom suficitu, poput Njemačke, Austrije ili Švedske, ne čine ništa ne bi li stimulirale svoje gorestojeće susjede. Umjesto da i same uvode mjere ušteda od ove godine-u daleko manjem intenzitetu, jasno - kao što će biti slučaj sa Njemačkom i Austrijom, Theodoropoulou-Watt se pitaju zašto ne odgode programe koji im sada i nisu presudni te umjesto toga krenu provoditi ekspanzionističku monetarnu politiku od koje će imati koristi cijelo briselsko društvance.
Prvi na udaru državnih ušteda i dizanja poreza najranjivije su skupine društva. O socijalnoj pomoći i državnim službama ponajprije ovisi srednji i niži sloj. Bogati ionako biraju iz palete privatnih usluga, bilo da je riječ o zdravstvenim ili mirovinskim osiguranjima, ili, recimo, obrazovanju. Čak i ušteda na zaštiti okoliša i povećanje poreza na štetne plinove (carbon tax), nepopularna mjera na koju se malo koja zemlja odlučila, naprije će se prelomiti preko siromašnijih jer troše više energije i manje su investirali u zelene tehnologije. Europa se svojedobno usuglasila oko strategije poptunog uklanjanja siromaštva do 2020. godine, samo da bi se odlučila na kontradiktornu mjeru drakonskih štednji, primjećuju u studiji.
Anketa među nacionalnim ekspertima za ekonomiju unutar Unije, a koju donose autori, izbacila je katastrofalan rezultat i daje povoda za dugoročni pesimizam. Velika većina ocijenila je programe štednje izrazito negativno, bilo iz perspektive socijalnog mira, bilo iz perspektive rješavanja ekonomskih problema.