Tri scenarija za europsku valutu

Grčka kriza postala je u međuvremenu i kriza cijele Europske unije, naročito eurozone, a kako se do rješenja dolazi vrlo sporo, postalo je jasno da su moguće samo tri opcije, od kojih nijedna neće nikoga pretjerano oduševiti. Njemački tjednik Die Zeit sažeo je tri moguća puta europske budućnosti, od kojih jedan uključuje i propast EU-a

Prvi scenarij: Otpis dugova

Iako bi djelomični ili potpuni otpis dugova značio da Grčka zasad može prodisati, posljedice za ostatak EU-a, naročito za ostale države na rubu velike krize, mogle bi biti katastrofalne. Osim što bi, smatra se, ubrzo propale sve grčke banke, vrlo je moguća i panika investitora koji bi povukli svoja ulaganja iz Irske, Španjolske, Portugala i Italije, što bi značilo njihovo definitivno upadanje u krizu grčkih razmjera. Na kraju bi EU morao potrošiti mnogo više novaca na spašavanje pet država, nego samo jedne.

Bez obzira na sve to, postoji i sve više zagovornika takvog modela, pa čak i među njemačkim vladajućim demokršćanima, jer bi to relativno brzo razriješilo problem Grčke. Podsjeća se i da je početkom desetljeća bankrotirala Argentina, koja se od toga u međuvremenu odlično oporavila.

Protivnici, među kojima je najvažniji Europska centralna banka, naglašavaju da bi se time možda riješio jedan problem, no stvorili bi se i novi i veći.

Drugi scenarij: Euro-obveznice

Ukoliko Europa nastavi svojim standardnim putem, u jednom trenutku će se kao rješenje grčke krize pojaviti euro-obveznice. U pitanju bi bile zajedničke obveznice cijelog EU-a ili barem eurozone (što je tehnički možda i kompliciranije izvesti), a što bi u praksi značilo da sve članice EU-a ubuduće dugove prave i otplaćuju zajedno. Politička prednost takvog rješenja jest što bi dovelo do još veće europske integracije jer bi EU morao uvesti zajedničku fiskalnu politiku.

Veliki plus ove ideje jest što bi kamate na međunarodnom tržištu novca za zemlje poput Grčke ili Irske značajno pale, otprilike na nivo na kojem su sada za Francusku i Njemačku. Između ostaloga, baš su kamate jedan od elemenata koje guše Grčku, a i ostale države koje bi još mogle otplatiti glavnicu duga, ali visoke kamate definitivno ne.

Loša strana uvođenja euro-obveznica bila bi usmjerena na ekonomski stabilne članice EU-a, koje bi uskoro morale plaćati ipak malo više kamate nego inače. Na to je upozorio i guverner Njemačke narodne banke Jens Weidmann: 'Ništa ne bi brže uništilo poticaj za odgovornu budžetsku politiku nego zajedničko preuzimanje pojedinačnih dugova.' Naravno, najviše bi izgubila Njemačka, koja se odlično koristi činjenicom da su kamate na međunarodnom tržištu novca, uslijed krize eura, značajno smanjene. Američka banka Meryll Lynch pak smatra da zemlje EU-a jednostavno nisu politički spremne za uspostavljanje fiskalne unije.

Treći scenarij: Raspad eurozone

Spomenuti bankrot Argentine zapravo ima mnogo sličnosti s grčkom situacijom. Argentina je svoju valutu (pezos) vezala za američki dolar stalnim tečajem jedan prema jedan. To je značilo da nivo kamatnih stopa za Argentinu zapravo određuje američka Narodna banka, zvana Federalne rezerve. Zahvaljujući tome Argentina je 2001. još više potonula u recesiju, jer nije mogla devalvirati vlastitu precijenjenu valutu, kao ni smanjiti kamate. Uslijedila je neuspješna intervencija MMF-a, nakon koje su građani Argentine potrčali dignuti svoju ušteđevinu iz banaka.

One im pak nisu moglo sve isplatiti jer novca nije ni bilo, pa je vlada uvela pravila obročnog isplaćivanja. Istovremeno je donesena odluka da se pezos odvoji od dolara, pa je za koji mjesec jedan dolar koštao 3,5 pezosa, što je većini ušteđevinu nepovratno smanjilo. U svemu tome izbili su ulični neredi bijesnih građana, a održan je i generalni štrajk. Cijene su skočile, a plaće se drastično smanjile. Argentinsko gospodarstvo tako se u prvoj polovici 2002. smanjilo za čak 12 posto, inflacija se pak razmahala, a broj nezaposlenih nevjerojatno povećao. Prvi pozitivni pokazatelji izronili su tek na kraju godine, ali tek nakon što se Argentina odvojila od dolara, što je bila ključna odluka za dugoročni izlazak iz krize.