Tko nas to uvjerava da su hrvatski radnici lijenčine?

To da su hrvatski radnici i seljaci lijeni, da neopravdano traže poticaje, da uživaju u godišnjim odmorima koje rado spajaju s neradnim danima te da općenito neopravdano inzistiraju na prevelikim radničkim pravima, teza je koja se sve češće ponavlja, osobito od izbijanja ekonomske krize kada se u tome pokušava nazrijeti glavni razlog neuspješnog gospodarstva i sve raširenijeg siromaštva u zemlji. U manje ili više suptilnom ponavljanju te teze (vrlo slične mišljenju oblikovanom o Grcima kao lijenom i rastrošnom narodu te o zemljama tzv. PIGS-a) Ladislav Tomičić iz Novog Lista vidi 'artiljerijsku pripremu za ono što ima uslijediti, a to je rezanje radničkih prava i sniženje cijene rada.'

Jasno je koji lobiji to plasiraju, veliki poslodavci koji bi rado da se smanji cijena rada u Hrvatskoj, mediji koji se s tim poslodavcima nalaze u odnosima uzajamnog podupiranja, ali i hrvatska vlada (ne samo nova) koja rušenjem cijene rada kani u zemlju privući više stranih investicija, unatoč tome što je trenutni premijer rekao kako se radnička prava za njegova mandata neće rušiti. To da time raste nesigurnost i siromaštvo radnika, pada van fokusa navedenog Interesa.

Činjenica je da je hrvatski radnici imaju pravo na najmanje 18 dana godišnjeg odmora, što je za tjedan dana manje nego što propisuje Direktiva EU-a o radnom vremenu, a u istraživanju Europske fondacije za životne i radne uvjete (Eurofond) iz 2007. godine pokazano je, nekima vjerojatno iznenađujuće, kako najmanje u Europi rade Nijemci, Francuzi, Šveđani i Danci, a najviše Estonci, Latvijci, Mađari, Poljaci i Rumunji. Radnici 15 starijih članica Europske unije u prosjeku imaju 35,6 dana godišnjeg odmoraa, a radnici 12 novijih članica 31,3 dana. Najviše slobodnih dana imaju Šveđani (43), zatim Nijemci (40), Talijani (39) i tako dalje, a sami pretpostavite koliko zemalja bi se naredalo dok se ne bi došlo do nas.

Krešimir Sever, predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata ovako to komentira:

- Kad pročitate kako mediji obilježavaju radnike kao ljenjivce, kao ljude koji malo rade, koji su previše na bolovanjima, koji imaju previše dana godišnjeg odmora i spajaju blagdane kad god stignu, ispada da nitko u ovoj zemlji ništa ne radi. Jadni poslodavci s njima. To je teza koja je društveno opasna, zločesta i kvarna. Da hrvatski radnici nisu lijeni najbolje govori činjenica da su u inozemstvu vrlo često hvaljeni kao dobra radna snaga, koja puno radi i privređuje, neovisno o obrazovanosti, od nekvalificiranih radnika do visoko obrazovanih.

- Rekao bih da je u pitanju drugi problem. Uz sve izuzetke, tvrdim da radnici u Hrvatskoj nisu lijeni, nego imaju lošu organizaciju posla, za što je kriv nesposoban menadžment. Ako je u Njemačkoj proizvodnost rada na daleko većoj razini, a hrvatski radnik joj uspijeva udovoljiti i pri tome još biti hvaljen, onda je to samo znak da netko u Hrvatskoj ne zna organizirati rad. Tu dolazimo do činjenica na koje nam radnici često skreću pozornost, da uopće ne znaju gdje im se nalazi i što im radi menadžment.

Tezi o lijenim radnicima, ističe Tomičić, na ruku ne ide niti broj prijavljenih na otvorene natječaje za posao. Kao primjer navodi natječaj koji je početkom prošle godine za osam radnih mjesta raspisala IKEA, a na koji se u osam dana prijavilo oko 800 ljudi. Stotinu aplikacija za jedno radno mjesto. Veliki odaziv nezaposlenih na svaki natječaj za radno mjesto već godinama je redovita praksa u Hrvatskoj, zbog čega se nezaposlenima odavno čini da je zaposlenje nemoguće dobiti bez dobre veze. Činjenica da je zaposlenje sve teže naći odavno je svima poznata, ali unatoč tome – sve češće svojih medijskih pet minuta dobivaju poslodavci koji su spremni ustvrditi da nisu mogli naći radnika za pristojno plaćen posao.'