Tko je ostavio ovu pustoš za sobom, Sanader ili Kalmeta?

Plan je dobro razrađen. Ako pobjedi Pašalić, za petnaestak minuta pojavit će se na skupu s isprikom zbog kašnjenja i čestitkom na pobjedi kojoj su i oni kao najvjernije Pašalićeve pristaše doprinijeli. Imaju i oni svoje ljude na terenu koji su odradili dobar dio posla za ovu pobjedu. Dalje će sve ići kao po loju, Pašalić će pobijediti na Saboru HDZ-a, a oni mogu birati. Za svaki slučaj razradili su oni i plan B.

Plan B

Pobjedi li druga opcija, vratit će se u Zagreb i odmah sutra potražiti Sanadera . Ponudit će mu podršku bez koje teško može pobijediti Pašalića na Saboru stranke, ali to ima svoju cijenu. Ipak su oni gradonačelnici velikog utjecaja u izbornim jedinicama u kojima HDZ dobro prolazi.
Dobro su proučili gdje bi se moglo vrtjeti najviše proračunskog novca i pikirali ministarstva u kojima bi se mogli dobro okoristiti. Ivan Šuker, gradonačelnik Velike Gorice, vječiti student i stari porezni mačak, tražit će ministarstvo financija. Zna on kako se proračunska sredstva mogu preseliti u privatne džepove, a da sve bude i „čisto i transparentno“.
Božidar Kalmeta, gradonačelnik Zadra za kojeg u kuloarima kruže priče da preko dobro razrađene sive eminencije upravlja Zadrom i okolicom. Kažu, sve je pod njegovom kontrolom; mediji, policija, odvjetništvo, sudstvo, privreda, gradska imovina, urbanizam, sport, zapošljavanje…
Bez njega se ništa ne može riješiti. Agronom je po struci, ali poljoprivreda mu nije zanimljiva. Tu su vječiti problemi sa seljacima i ribarima, kroz poticaje se i ne vrti baš prevelika lova. Nema je dovoljno ni za seljake i ribare, a kamoli za njega. Ali prometna infrastruktura, to je pravo mjesto za njega. Kao gradonačelnik je iskusio da su tu mogućnosti neograničene; diži kredite, gradi i kradi, a tko će vraćati, briga je onih koji dođu poslije njega. Predložit će on Sanaderu da u jedno ministarstvo objedini financiranje građenja i održavanja morske, kopnene i zračne infrastrukture, turizam, razvitak, a on bi se baš tu najbolje snašao. Čačić je već duboko zagazio u cestogradnju, a morske i zračne luke, pruge, riječna korita i plovni kanali tek čekaju velika ulaganja.

Zvoni mobitel, na drugoj strani Jozo Meter sav slomljen javlja da je izgubio od Sočkovića s 29 glasova razlike. Razgovor brzo završava uz utjehu da za Pašalića još nije sve izgubljeno, i gradonačelnički dvojac odlazi za Zagreb. Isti dan izabran je Mladen Bajić za glavnog državnog odvjetnika i obećao je da će pojačati suradnju s policijom i sudovima.
Primjena plana B je išla prilično glatko, Kalmeta i Šuker napuštaju Pašalića i priklanjaju se Sanaderu koji prihvaća sve njihove uvjete. Usljedila je Glavaševa epizoda, u kombinaciji lažiranja i fizičkih obračuna s Pašalićevim pristašama, Sanader postaje predsjednik stranke, a Kalmeta i Šuker potpredsjednici. U studenom 2003. godine HDZ pobjeđuje na izborima, a Kalmeta postaje ministar mora, turizma, prometa i razvitka. Iako znam da je Kalmeta u cijelom resoru uveo jednoobrazan način funkcioniranja, zadržat ću se na cestogradnji, odnosno HAC-u.
S Kalmetom u paketu u Zagreb dolazi i njegova desna ruka Zdravko Livaković i postaje predsjednik dva za Kalmetu najbitnija nadzorna odbora; Hrvatskih autocesta i Hrvatskih cesta. Poslije će se pokazati koliko mu je to olakšalo manipulaciju proračunskim sredstvima s računa jedne firme na račun druge, prebacivanje zaduženja i krpanje rupa koje ostaju nakon svakog dovršetka radova, koji su u pravilu na kraju bili puno skuplji nego su ugovoreni. Najbolji primjer je Kalmetina.

S dolaskom prvog ljeta na površinu su isplivale i Kalmetine namjere i karakter

Čim sjeda u ministarsku fotelju, počinje lov u mutnom. Tajno pregovara s američkim Bechtelom da izravnom pogodbom zaključe ugovor izgradnje autoceste od Dugopolja do Šestanovca, vrijedan oko 200 milijuna dolara. Istovremeno ulazi u završnu fazu realizacije dodjele dionice Zagreb Macelj pod koncesiju jednoj njemačkoj tvrtci pred stečajem. Sve se lomi na radnicima koje pokušava izigrati i protivno odluci Vlade predati ih novoosnovanoj francuskoj tvrtci s duplo manjim plaćama. Sindikat na to nije pristao pa smo nakon propalih pregovora najavili štrajk. Tom prilikom u pregovorima koji su uslijedili upoznao sam Livakovića i Kalmetu. Obojica su pregovarali kao da su na platnom spisku Francuza, samo što im je stil bio različit; Livakovićev bahat i prepotentan, pa smo brzo prekinuli, a Kalmetin pragmatičan i terapeutski umirujući. Uglavnom s Kalmetom je sve riješeno, radnici su dobili sve što im pripada, a ceh je platio HAC.

Tog ljeta otvara se 108 novoizgrađenih kilometara autoceste na dionici Zagreb – Split. Na sam dan otvaranja 01. srpnja, s već pripremljenim svečanim govorima, Kalmeta smjenjuje Stanka Kovača s mjesta predsjednika HAC-ove Uprave, a u „Zlatnoj ribici“ kod Šibenika mijenja se jelovnik i za glavno jelo naručuje se „kovač na lešo“. Nakon Kovačeve padale su i druge glave koje se nisu mogle uklopiti u Kalmetin „koncept“ koji će 2009. mnoge odvesti u Remetinec.

Nakon otvaranja izgrađenih dionica autocesta, Kalmeta počinje slagati svoju ekipu za cestogradnju. Malo mu je teže išlo nego u Zadru jer su i drugi ministri htjeli imati svoje ljude, a i Sanader nije tako naivan da mu prepusti baš svu kontrolu nad gradnjom cesta. Imao je Kalmeta i veće apetite, osnivanje agencije za izgradnju infrastrukturnih objekata. Na čelo bi postavio Livakovića i onda bi bilo sve pod kontrolom.

Paralelni sustav upravljanja

Na čelo HAC-a dolazi Dropulićkin Mario Crnjak, na čelo Autoceste Rijeka Zagreb Jurica Prskalo, a Hrvatskih cesta Stjepko Boban koji će uz Livakovića postati njegov najpovjerljiviji čovjek. Nezadovoljan Dropulićkinim utjecajem, za člana Uprave HAC-a imenuje Milivoja Mikulića iz Bechtela. Preko njega uspostavlja paralelnu vlast u HAC-u, a revni Mikulić se ponašao kao predsjednik Uprave zaobilazeći Crnjaka u svim dogovorima. Zadatak mu je bio uspostaviti paralelni sustav upravljanja i pripremiti put za ulazak Bechtela s kojim je Kalmeta nakon odustajanja Vlade od dodjele spomenutog posla dogovarao posao izgradnje kompletne dionice od Dugopolja do Ploča duge 96 kilometara. Posao je procijenjen na 600 milijuna dolara, a uvjeti natječaja bi trebali biti takvi da ih samo Bechtel može ispuniti. U cijeli slučaj do grla je bio upetljan i Miomir Žužul. Zbog velikog pritiska javnosti Vlada (čitaj Kalmeta) je odustala od Bechtela, a Kalmeta poznat po B varijantama okreće se domaćim građevinarima. Pod njegovom palicom sve građevinske tvrtke se udružuju u kartel i dogovaraju podjelu poslova i cijene koje vrtoglavo rastu. Kralo se šakom i kapom, a Crnjak mi je jednom na kavi pričao da od dolaska Mikulića nije odlazio južnije od Male Kapele da ne gleda sav lopovluk koji se dolje događa.
Da bi se bolje zaštitio, Kalmeta je na izmišljena radna mjesta zaposlio vojne i policijske umirovljene časnike i islužene saborske zastupnike HDZ-a. Oni su po njegovom nalogu osnovali braniteljsku udrugu koja se nedavno proslavila podrškom Bobanu za nezakonito izbacivanje vrgoračkih branitelja s liste za posao blagajnika. Prvi predsjednik Stjepan Klarić je nakon javnog iskazivanja lojalnosti Kalmeti i Sanaderu nagrađen direktorskim mjestom.

Kalmetini štićenici su strelovito napredovali i nisu poštivali nikakva pravila, a posebno hijerarhiju unutar HAC-a. Kalmeta je preko njih uveo paralelni sustav upravljanja, a glavne poluge je držao Livaković. Kad je to predsjedniku Uprave Mariu Crnjaku dozlogrdilo, 11. lipnja 2007. godine od nadzornog odbora je zatražio razrješenje, a kako nije prihvaćeno, krajem godine je otišao na bolovanje i rekao da se neće vratiti dok mu ne nađu zamjenu. U tom obraćanju Nadzornom odboru Crnjak je Kalmetu optužio da je u HAC instalirao paralelni sustav upravljanja od samog početka. Bit će to i ključni dokaz protiv Kalmete za najveću pljačku koja se dogodila u cestogradnji za njegova mandata.

Kad je Sanader vidio koliko se krade kroz cestogradnju, poželio je dio kolača za sebe. Nije mogao dozvoliti da netko uzima više od njega, ipak je on glavni. Pokušao je u podjelu poslova ubaciti Skladgradnju, ali tome se usprotivio Mikulić pa je preko noći smijenjen 2006. god. Na njegovo mjesto dolazi Sanaderov čovjek Marijo Lovrinčević, a s njim i Skladgradnja. Drastično se povećava trošak arheoloških istraživanja. Nije se ni tada Kalmeta dao zbuniti, njegovi i Sanaderovi ljudi funkcionirali su kao dvije uprave; svaka je izgradila svoju piramidu utjecaja i potpuno samostalno vodila pojedine projekte, ne petljajući se drugoj ekipi u posao. I uzimanje plijena je bilo samostalno. Kalmetini su bili umjereniji i vodili su računa da ne iskaču iz zakonskih okvira. Napuhane dogovorene cijene uvećavali su za 25% kroz anekse ugovora, dok Sanaderovi nisu vodili računa ni o čemu. Uzimali su šakom i kapom neograničeno, računajući da im nitko ne može ništa; njihova je i policija i odvjetništvo i sudstvo. I samom Kalmeti su zadavali dosta glavobolje, ali pustio ih je savjetujući svojima da ništa ne potpisuju.

Kako svako bure ima dno, tako ni HAC ni Država više nisu mogli opstati s tolikom pljačkom i lopovlukom. A onda jednog srpanjskog dana odlazi „Ivo“, kako su ga od milja zvali, ostavljajući državu u siromaštvu i dugovima i općem kaotičnom stanju. Rupe koje je ostavio za sobom pokušali su pokrpati tražeći da svi solidarno namirimo što je šačica političke oligarhije uništila i opljačkala. Kad smo mi došli na red,rekao sam da mi nismo trošili pa nećemo ni plaćati. Optužio sam Upravu i političare da su nas opljačkali i tražio da vrate opljačkano. Uskoro je nastao sukob koji je na površinu izbacio sve ono što se događalo u HAC-u, ali ništa nisu bolja ni većina drugih državnih poduzeća i ustanova. Počelo mi se javljati sve više radnika koji su mi dostavljali dokumentaciju o malverzacijama i fronta se sve više širila. Sve što smo dobili proslijedili smo medijima i „institucijama“ i nastao je opći rat. Članovi Uprave su jedni drugima podmetali i nitko nikome više nije vjerovao.

Kalmeta naravno, o svemu ništa nije znao. Mediji su bili prepuni afera iz njegovog resora, ali on je svoje ljude čuvao i kad nitko razuman više ne bi. Da bi zaustavio lavinu koja se prema njemu kotrljala, Kalmeta u panici hitno sklanja Livakovića u Zadar. Na odlasku, iako je rekao da ide zbog obiteljskih razloga, Livaković je za dnevne novine izjavio kako je njegov rad imao rezultata, ali u Hrvatskoj je glavna zvijezda lupeški sindikalac, misleći na mene. Livakovićev odlazak nije ušutkao medije koji su tražili smjenu Uprave. Branio se da nema dokaza, a kad smo ga zatrpali dokazima, smijenio je Upravu, ali govorio je da on nije kriv za ono što drugi rade. Usljedila su prva hapšenja, a pritisak na Kalmetu je i dalje rastao.

"Kalmetina salveta"

Nakon smjene Kalmeta na čelo HAC-a postavlja Stjepka Bobana iz Hrvatskih cesta. Analizirajući „Kalmetinu salvetu“, dokument koji je izmakao kontroli najstrože čuvanih tajni, lako je zaključiti zašto baš Boban. Naime, na „Kalmetinoj salveti“ je u postotcima izraženo koliko kome pripada poslova na Kalmetini, kao i tko će osigurati dodatna sredstva za njen dovršetak. Pored Kalmete i Milinovića, najveći postotak pripada Livakoviću i Bobanu, a njih dvojica su zaduženi za realizaciju prodaje HAC-ovih trafostanica HEP-u za 300 milijuna kuna, koliko je potrebno za dovršetak radova. Neoprezni autor Kalmetine salvete je hitno smijenjen s projekta i sve je zataškano.
Boban je dobio i vrlo zahtjevan zadatak; onemogućiti „institucijama“ da dođu do bilo kakvih dokumenata koji mogu dovesti Kalmetu i njegove ljude u vezu s pljačkom u cestogradnji, a dati sve što kompromitira Sanaderove ljude. U jednom razgovoru potkraj 2009. godine rekao sam Kalmeti da mi je kao čovjeku ipak žao kad vidim kako hapse i odvode ljude koje poznajem, na što je on rekao „ne treba ih žaliti“. S novom upravom afere nisu prestale, jer sve se radi kao i prije, što najbolje govori cijene posljednje dionice puštene u promet – 15,50 milijuna eura po kilometru, dok istovremeno Bina Istra gradi za 4 milijuna eura kilometar. Puno grijeha je Boban nanizao, ali Kalmeti ne pada na pamet njegova smjena jer dobro obavlja zadani mu zadatak, pred institucijama i javnošću dobro skriva dokumentaciju iz koje će se lako zaključiti gdje su nestale milijarde ukradene iz cestogradnje. Ovu zimu čekamo bez ugovora za nabavku soli jer je poništen natječaj kojeg su Kalmetini miljenici pokušali namjestiti jednom avanturisti. Bude li žrtava kao u željezničkoj nesreći, Kalmeta će reći da nije kriv jer ne može sve znati, ali za ovaj slučaj zna.

Svima nam je jasno da je blizu kraj Kalmetinoj vladavini. Iza njega na koljenima ostaju opljačkana, u dugovima koje ne mogu vratiti, loše ustrojena, opterećena neraščišćenim aferama poduzeća koja su bila dio njegovog ministarstva. U kakvom stanju ih je preuzeo, a u kakvom ih ostavlja? Nama ostaje dokazivati što su dužna ta poduzeća, a što Kalmeta, Sanader i njihovi ljudi, da znamo tko će što vraćati.