Sto minuta gromoglasne tišine
(Novi list)
Politika na trapezu Tihane Tomičić
Svi segmenti društva gibaju se potiho vlastitom inercijom. Sindikati, mediji, politika, svaki je svoj perpetuum mobile, sam sebi svrha, bez vidljivog cilja i fokusa. Nevjerojatna lakoća puštanja da sve ode kvragu. Ili smo već tamo?
Pad industrijske proizvodnje u Hrvatskoj u prva tri mjeseca ove godine iznosi čak 4,9 posto. Broj nezaposlenih je za još 11.000 veći nego prije godinu dana. Svaki dan zatvara se i propada najmanje 33 obrta ili tvrtke.
Ekonomski pokazatelji su porazni, svaki dan je sve gori, i procjene makroekonomista kažu da će BDP ove godine biti na nuli, ili čak u negativi s jedan posto, neovisno što se očekuju dobri rezultati od turizma. Istovremeno, pola bivše vladajuće nomenklature nestalo je sa scene nakon korupcijskih afera, Vlada aktualne premijerke nema legitimitet, niti ikakvu vjerodostojnost. Usto, i izborna je godina.
Ali, u Hrvatskoj se ništa ne događa. Muk. Nitko ništa. Tišina. Čak niti za 1. maj, a kamoli za 2. maj, sindikati se nisu oglasili. Oni sramotno pregovaraju s Vladom, trguju, a 800.000 potpisa koje su prošle godine dobili od građana za Zakon o radu prohujali su s vihorom njihovoga oportunizma, kompromiserstva i kukavičluka.
Pravo na rad u Hrvatskoj je potpuno pogaženo. Ovdje svaki poslodavac misli da može ne isplaćivati plaće (ili honorare) mjesecima.Kadrovska politika rukovodi se politikom iscrpljivanja: tko će duže izdržati, poslodavac koji novac ne isplaćuje, ili radnik koji ga nije primio. Igra se igra do smrti jednog od igrača, kako kaže uzrečica. Ali zakona koji bi sankcionirao neodgovorne u tom lancu – nema. Ne postoji regulativa koja bi omogućila da se odluke o blokadi računa ili stečajevima pokreću brže i efikasnije po vjerovnike.
Sudstvo kompletno zakazuje. Procesi traju godinama, dotad više nema ni tvrtki, ni radnika. Oni izumru u međuvremenu. Ali sindikati o tome ne govore. Oni sjede u GSV-u i pregovaraju o... nitko baš točno ne zna o čemu. Evidentno je samo da nezadovoljstvo radnika i ljudi kojima je pogaženo dostojanstvo nema tko artikulirati. Muk.
Tu zaglušujuću tišinu podržavaju i mediji. Žutilo, senzacionalizam, gluposti, tzv. tople ljudske priče, o tome koji Indijac ima najduže brkove ili kako je prodavačica u Keruma golim rukama svladala provalnika koji joj je htio ukrasti žvakače gume, vrhunac su novinarstva. Kome treba ozbiljna analiza, kad znamo da se jeftini tabloid ipak najbolje prodaje u Hrvatskoj. Marširajte vi novinari na Dan slobode medija – ali, tko će prenijeti vaše poruke? Kratka vijest će vam biti sasvim dovoljna.
A gdje je politika, gdje je alternativa? Programi se navodno naveliko pišu, samo ih još nitko nije vidio. Dojam je da je važnije površno se slikati uz kazan graha nego pokazati da postoji strategija izbornog nastupa, mada izbori mogu biti već za šest mjeseci, možda čak već u listopadu. Kako prepoznati zajedničku ekonomsku i političku novu viziju oporbenog saveza, kad o njoj jednostavno – nema riječi?! Građani zaslužuju saznati informacije o tome što im se nudi na političkom tržištu. Oni možda znaju jako dobro uoči ovih izbora što više neće, ali treba im omogućiti i da zaključe zbog čega nešto drugo hoće. Oporba izgleda poput svjetla na kraju tunela u odnosu na aktualnu kompromitiranu strukturu HDZ-a, ali teško je bilo kome vjerovati samo na riječ. Birači imaju pravo znati za što će zapravo glasati. Dojam je da međutim nemaju pristup takvim informacijama. To se njihovo pravo ne smije podcjenjivati od politike, niti od medija. Ali zasad, opet isto – muk. Ili barem dojam da je tako.
A tek sto minuta gromoglasne tišine od strane vladajućih... Nema im ravnih. Doveli čak i potpredsjednika za investicije, iako dosad nitko nije vidio niti jednu. Neki Google, pa golf koji je već pao u Dubrovniku, sumnjivi investitori koji bi za sebe Las Vegas u Istri...
Novinari su izračunali da je premijerka Jadranka Kosor samo u posljednjih 45 dana izvan Zagreba, ne računajući službeni put u Dansku, Belgiju i Izrael, bila dvadesetak puta i prošla oko 6.300 kilometara. Pritom je uspjela ne odgovoriti niti na jedno pitanje, i ne izložiti niti jednu novu ekonomsku mjeru. To se zove svjesno umrtvljivanje. Svi segmenti društva gibaju se potiho vlastitom inercijom. Sindikati, mediji, politika, svaki je svoj perpetuum mobile, sam sebi svrha, bez vidljivog cilja i fokusa.