Samohrana majka i tri bolesne kćeri žive u konjušnici

Dvije minute hoda od tramvajske stanice nedaleko od zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, pokrajnja je uličica s nakupinom ruševnih, napuštenih kuća koje će biti sravnjene kada krene gradnja trasirane prometnice. Tanki dim iz dimnjaka upućuje da u jednom od niskih kućeraka gori peć. Rasušena, klimava vrata otvaraju se: “Dobar dan!”. S te adrese pismo nam je poslala 17-godišnja Željka Vranešić, moleći samo za onoliko ljudskosti koliko treba da pročitamo njeno pismo. A piše o strašnim uvjetima u kojima živi s majkom i dvjema sestrama.

– Vjerujte mi da je ovo nepodnošljivo i da sam i sama pomišljala na razne gluposti kako bih se riješila tih osjećaja. Teško je svaku večer slušati majčin plač i jecanje i gledati njenu nemoć. Teško je gledati kako se polako s ovim problemima gase životi u nama. Nemamo kupaonice, zahoda, dovoda, odvoda... nemamo ništa što je potrebno čovjeku da bi mogao živjeti – piše u potresnom pismu ova tinejdžerka.

Još je gore kad se to vidi. Dvije skučene prostorije nekadašnje konjušnice, sve skupa petnaestak kvadrata: u kuhinjici peć na drva i majušni drveni stol s dvije stolice, u sobici spojena dva davno odbačena kauča prekrivena dekama. Dom je to samohrane majke, 45-godišnje nezaposlene tekstilne radnice Snježane Vranešić i njenih triju kćeri. Željka je učenica 3. razreda Ugostiteljsko-turističke škole, no već nekoliko dana ne ide u školu jer zbog visokog tlaka i sužene aorte ima zdravstvenih teškoća pri niskim temperaturama. Štefici je tek 15 i pohađa prvi razred iste škole, no životni stresovi već su je sustigli pa ima problema sa štitnjačom. Sve se zajedno brinu o najstarijoj, 25-godišnjoj Kristini koja boluje od epilepsije i mentalne retardacije. A briga ima i previše. Smještaj koji nije dostojan čovjeka plaćaju 800 kuna, ali sanitarija ni vode nemaju. Starom stroju za rublje u kutu doduše cijev izvana dovodi vodu, ali se smrzla pa rublje ovih tjedana “kuhaju” u golemom loncu. U kojem inače griju vodu za kupanje, ljeti i zimi, a donose je iz obližnje šupe. Ondje je mali umivaonik kojem je nezgodno prići jer ledena voda iz dotrajale slavine pršti na sve strane i zaleđen je. Noću po nastambi muklo tumaraju štakori, ljeti je sve puno žohara. Sve to na stotinjak metara od skupocjenog penthousea zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

– Željka je pisala na sve strane, ali ne možemo ni doći na listu za socijalni stan jer nemamo 10 -godišnji boravak u Zagrebu. U Skupštini su mi rekli da Bandić ne zna gdje je naša ulica, Štrigina, ali ako izađe na terasu, ja ću mu mahnuti i sigurno će me vidjeti – govori Snježana. S kćerima je u Zagrebu od 2001. godine otkad je pobjegla iz Karlovca od muža zlostavljača. Godinu su dana provele u Autonomnoj ženskoj kući, gdje su se sabrale i otisnule u život, ali tri godine nisu se usudile prijaviti novo prebivalište od straha da ih otac i muž ne nađe.

– Bila sam ruševina, samo sam sjedila tupo dok su me kćeri povlačile za rukav i nešto pitale, tražile... U AŽKZ puno su nam pomogli. Nakon višemjesečne depresije poslala me psihologinja na tržnicu po mrkvu i grincek. Bila sam u smrtnom strahu, nisam se usudila preći prag, pritom sam se osvrtala i srce mi je lupalo od straha ako bi netko od prolaznika hodao iza mene. No, to je iza nas – govori hrabra Snježana. Dok u Zagrebu mnogi stanovi zjape prazni, ili u njih provale očajnici sa sličnim sudbinama, ova snažna majka sa svojim kćerima čeka hoće li se naći krov pod kojim bi i one konačno mogle mirno spavati.