Razgovor:Domagoj Margetić: Slučaj Pukanić- ubojstvo s potpisom države -Knjiga koja će protresti Balkan
(Ka-urbani.com)
Nedugo nakon što je u Zagrebu odjeknula eksplozija zazvonio je telefon: „Ubili su Pukija. Ne znamo što se događa. Bilo bi dobro da se malo skloniš“. Tako je Pukanićevu smrt dočekao naš sugovornik Domagoj Margetić, svakako najvažniji istraživački novinar na ovim prostorima i osoba koja ni prijatelje ni protivnike ne ostavlja ravnodušnima. On je jedan od onih ljudi za koje vrijedi izreka: Samo neprijatelji govore istinu, prijatelji i ljubavnici uhvaćeni u mrežu koristi beskonačno lažu. Margetić je svoj život poklonio traganju za istinom, na tom putu se spoticao o licemjerje, koristoljublje i ljudsku prirodu u svom iskonskom poletu no nije odustao.
Svjestan svoje pozicije ali i profesionalnog okružja u kojem djeluje opalio je otvorenu pljusku hrvatskoj novinarskoj sceni tamo gdje najviše bolji:
U medijima danas najmanje rade novinari, a još manje pravi istraživački novinari. U većini medija danas uglavnom rade plaćenici određenih skrivenih interesnih grupacija za koje odrađuju određene propagandne poslove. Na to su sveli novinarstvo danas. To nisu moje kolege, niti ikada to mogu biti.
Dovršivši knjigu o Slučaju Pukanić u kojoj po prvi put razotkriva pravu pozadinu Pukanićava ubojstva i sve okolnosti koje su do atentata dovele te tko su pravi naručitelji i izvršitelji ubojstva, Margetić se zapravo upušta u otvaranje sasvim novog prostora hrvatske stvarnosti koja sada ponamanje odgovara vlasti. No istina ne bira ni put, ni vrijeme, ni sudionike. Ona jednostavno sazori i više ju nitko ne može zaustaviti. Knjiga bi trebala biti promovirana u Zagrebu 24. listopada ove godine, dan nakon godišnjice pogibije Ive Pukanića.
Hrvatsko novinarstvo ste preokrenuli naglavačke boreći se s prividom istraživačkog novinarstva kakvog plasiraju copy/ paste novinari. Koji je vaš sljedeći korak?
Iako se kod nas stječe dojam kako postoji veliki broj istraživačkih novinara, to naprosto nije tako. Možda nas pravih istraživačkih novinara radi desetak. Ostalo su copy/ paste novinari, koji čekaju da mi otkrijemo neku temu, da je objavimo, da javnosti iznesemo detalje našeg istraživanja, pa potom oni to prepišu i objavljuju u medijima u kojima rade kao svoje tekstove. Uvijek u javnosti ponavljam da je taj model današnjeg novinarstva uistinu gadljiv i s novinarstvom nema puno veze. To sam doživio sa svim velikim aferama koje sam otkrio: Aferom Hypo, Aferom HAC, Aferom Carina, Aferom duhanska mafija.. Sa svim velikim temama koje sam kao istraživački novinar otkrio doživio sam kako su je drugi plagirali, prepisivali moja istraživanja i potpisivali kao svoje tekstove. Ne znaju oni da ih to neće učiniti velikim novinarima, nego sitnim dušama. Oni ne razumiju novinarstvo kao poziv istine. Taj koncept je takvima potpuno stran. I tu je problem. Iako smo pod dojmom kako postoji inflacija novinara, odnosno, kako postoji veliki broj novinara na tako mali broj medija u Hrvatskoj, to nije tako. Postoji vrlo mali broj novinara, pravih novinara, i vrlo veliki broj medijskih plaćenika. Takve nikada neću nazvati kolegama. Tu je i problem raznih medijskih djelatnika koji su se ugurali pod nazivnik novinarstva. Tako je svaki ispodprosječno loš spiker i najavljivač postao novinar, a da nikada nisu radili novinarski posao. Za takve kažem da mi liče na gliste koje su umislile da su zmije pa izmigolje iz svojih rupa na kišu i pokušavaju bez zuba gristi okolo slučajne prolaznike. Nažalost, zbog kriterija podobnosti, zbog volje da odrađuju prljave medijske poslove za razne interesne skupine takvi danas dominiraju hrvatskim medijima. U medijima danas najmanje rade novinari, a još manje pravi istraživački novinari. U većini medija danas uglavnom rade plaćenici određenih skrivenih interesnih grupacija za koje odrađuju određene propagandne poslove. Na to su sveli novinarstvo danas. To nisu moje kolege, niti ikada to mogu biti. Razmišljam zbog svega otvoriti školu istraživačkog novinarstva, ne kao profitabilnu ustanovu, nego kao neko mjesto gdje ćemo mi stariji kolege biti na usluzi mlađima da im pomognemo savjetom i edukacijom u trenutku kada ulaze u novinarstvo. Iskreno, sretan sam jer me sve više mladih novinara i studenata novinarstva zove i obraćaju mi se na društvenim mrežama, elektronskom poštom i telefonom, i traže me da im pomognem i da ih savjetujem. Vrlo rado se odazivam takvim pozivima. Na žalost, studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti buduće kolege ni na koji način ne priprema za stvarno, živo novinarstvo. I to iz razloga što, realno gledajući, tamo predaju ljudi koji sa strukom nemaju nikakvog doticaja.
O KNJIZI:
Upravo sam završio pisanje knjige „Slučaj Pukanić – Ubojstvo s potpisom države“. Dugo sam razmišljao hoću li uopće pisati knjigu o Slučaju Pukanić. Iz više razloga. Prvi je taj što sam osobno poznavao Pukanića, i s nekim usponima i padovima, svađama i mirenjima Puki i ja smo bili malo prijatelji pa malo protivnici, i tako zadnjih dvadesetak godina. Vrlo mali broj ljudi i kolega je uopće znao za to naše prijateljstvo. Nekako je taj naš međusobni odnos bio bitan samo nama dvojici i ni Puki ni ja nikada nismo imali potrebu o tome govoriti. Vi ste jedna od rijetkih osoba koja zna i za same početke prijateljstva Pukija i mene te naših druženja, još tamo davnih devedesetih godina. Dakle, moj osobni odnos s Pukijem bio je jedan od razloga zbog kojeg sam razmišljao trebam li se uopće primiti toga posla. Želio sam pod svaku cijenu zadržati objektivnost i potreban odmak. Kao novinaru, to mi je bio poseban izazov, u sav taj posao ne unositi svoj osobni odnos s Pukijem i ono što smo jedan o drugom znali te s odmakom zadržati hladnoću istraživačkog novinara. Najvažnije je bilo pokušat objektivno obraditi činjenice, dokaze, argumente i podatke do kojih sam došao istražujući njegovo ubojstvo.
O POSLJEDNJEM SUSRETU S PUKANIĆEM
Posljednji put Ivo Pukanić i ja smo se vidjeli nekih mjesec dana prije njegovog ubojstva, u jednom kafiću u blizini redakcije Nacionala. Puki me pozvao na kavu jer su ga zanimali materijali koje imam o Aferi Hypo, kao i što ću objaviti u knjizi koju sam pripremao za rujan te 2008. godine. U razgovoru smo se zadržali oko dva sata, a on me molio da mu ustupim neke dokumente o Aferi Hypo kako bi ih objavio. „Daj da ih razvalim stari s tim tvojim papirima. Znam da imaš cijeli tajni dosje Ministarstva financija o Hypo banci“, rekao mi je tada Puki. Nisam vjerovao da stvarno želi objaviti dokumente i nisam mu ih želio ustupiti rekavši mu to vrlo otvoreno. Nije bilo ljutnje. Zadržali smo se još neko vrijeme u razgovoru. I nakon toga razišli. Više se nismo ni čuli ni vidjeli.
Kad je u Zagrebu odjeknula eksplozija, nakon nekog vremena, a prije nego što je objavljeno u medijima, nazvao me moj izvor iz SOA-e i rekao: „Ubili su Pukija. Ne znamo što se događa. Bilo bi dobro da se malo skloniš“. U prvom trenutku nisam vjerovao da su ga doista ubili. Niti sat vremena nakon ubojstva u moju je kuću stigla policija te su mi prvo predložili da s njima pođem u policijsku postaju i tamo prenoćim, jer da ću tamo biti sigurniji. Odbio sam takav prijedlog. Potom su policajci na terenu dobili nečiji nalog da kod moje kuće uspostave zaštitu do daljnjega. Tako sam se dva dana nakon Pukijevog ubojstva i sam našao pod policijskom zaštitom, odnosno štitili su moju obiteljsku kuću. Do danas zapravo ne znam tko je i zašto tada donio takvu sigurnosnu procjenu i što se točno događalo. Samo znam da su me tada policajci ispitivali o mojem zadnjem razgovoru s Pukanićem .
Smatrate li da će izlazak knjige „ Slučaj Pukanić- ubojstvo s potpisom države“ ipak pokušati zaustaviti?
Vjerujem da je to moguće. Vlast bi mogla pokušati spriječiti objavljivanje knjige pod opravdanjem da u knjizi citiram i objavljujem strogo povjerljive dokumente državnih institucija, koji su klasificirani kao državna tajna. Ipak, ti dokumenti dokazuju kako su najviši dužnosnici znali da će Pukanić biti ubijen a nisu poduzeli ništa kako bi spriječili to ubojstvo. S druge strane, ti dokumenti dokazuju spregu vlasti s kriminalnim podzemljem. Smatram da postoji opravdan interes javnosti da dobije uvid u te dokumente, te da kao istraživački novinar nisam obvezan poštivati klasifikaciju povjerljivosti, odnosno tajnosti tih dokumenata. Poznato je kako ja smatram da u ovakvim slučajevima nismo mi novinari ti koji bi trebali voditi računa o skrivanju državnih tajni. Pogotovo kada one dokazuju kriminal i korupciju. Poučen ranijim iskustvima, pripremljen je i pričuvni plan u slučaju da vlast pokuša spriječiti objavljivanje knjige. Promocija knjige zakazana je za 24. Listopada ove godine, u ponedjeljak, u 18 sati, u Knjižnici Bogdana Ogrizovića, Preradovićeva 5, u Zagrebu. Ma što se dogodilo, vidimo se tamo.
Izlazak knjige zasigurno pričinja priličan problem i vlasti i pojedincima. Komenije stalo da se slučaj Pukanić razriješi i zašto?
Točno. Prvi puta će izaći neki dokazi o povezanosti vlasti s ubojstvom Ive Pukanića, odnosno sa slučajevima Hodak i Pukanić. Razrješenje slučaja Pukanić prije svega nije u interesu političkim centrima moći ali niti ekonomskoj odnosno financijskoj eliti u ovoj zemlji. Na kraju, razrješenje slučaja Pukanić nije u interesu niti organiziranom kriminalnom podzemlju i obavještajnoj zajednici. Svi su oni međusobno povezani, i ono što smatram nakon višegodišnjih istraživanja je da velika ubojstva koja su se u zadnjih desetak godina dogodila na Balkanu nisu nepovezana. Pritom mislim na ubojstvo srbijanskog premijera Zorana