Pokret otpora

U zemlji u kojoj 50 posto građana smatra da su za silovanje krive žrtve, najmanje što može učiniti preostalih 50 posto je ne stajati skrštenih ruku čekajući da ih pojede crni mrak nazadnjaštva. Moraju dati bilo kakav znak da su još živi i da se ne žele pomiriti s hrvatskim krahom vrijednosti na kojima počiva ova krhka suvremena civilizacija. U zemlji u kojoj se korupcijski raskrinkana vladajuća stranka u borbi za goli opstanak ne libi koalirati sa Željkom Kerumom, kojemu ankete provode »urbani Jugoslaveni« a srž gospodarskog programa mu se sastoji u slanju »neradnika na selo da tamo kopaju«, svi kojima je u ovoj ludnici preostalo iole zdravog razuma nemaju više pravo zatvoreni u svoja četiri zida zdvajati nad zlom sudbinom koja ih je snašla.

Te kobne kaše zatucanosti, primitivizma i antiintektualizma, koja u Hrvatskoj ne posustaje trovati javni prostor ni u 21. stoljeću umotana u celofan »hrvatstva«, »domoljublja« ili »nacionalnih interesa«, svejedno, treba se javno sramiti. Za početak. A potom, umjesto skrivanja glave u pijesak nešto konkretno učiniti na raskrinkavanju i te hobotnice, rođakinje one korupcijske. Tko rječju, tko djelom, tko izlaskom na izbore, tko objavom podataka koji zorno pokazuju da je primitivna baruština idealan okvir za političke trgovce ideologijama i nacionalnim sentimentima dok trpaju novce u vlastite džepove. I nikako ne posustati. Ne bi li se stvari jednog dana ipak pomakle s mjesta.

Marko Rakar svojedobno je bio raskrinkao HDZ-ov »izborni inženjering«. Na najpoznatijem primjeru Dusine kraj Vrgorca pokazao je kako u Hrvatskoj glasaju i mrtvi i oni koji na to ne bi smjeli imati pravo jer već glasaju na drugom mjestu. Došli su i novi izbori a da birački spiskovi nisu ni sređeni ni ažurirani. Prostor za manipulaciju ostao je otvoren. Da i nije bilo drugih grijeha vladajuće stranke, samo ovaj »propust« u normalnoj bi demokratskoj zemlji bio dovoljan za njeno političko samoubojstvo.

Ne posustajući međutim, sada nam Rakar i udruga »Vjetrenjača« donose novu poslasticu. Registar javne nabave kao konkretno, crno na bijelo, svjedočanstvo o tome kako se i pod kojim uvjetima trošio novac poreznih obveznika i poslije odlaska Sanadera. Imamo prilike vidjeti koliki su zapravo razmjeri famoznog zakonskog dodatka II B, idealnog »alata« da se izvuku milijuni kuna javnog novca bez javnog natječaja i bez polaganja računa onima čiji novac koristiš. Imamo prilike, uspoređujući uvjete natječaja i ponude, procijenjenu vrijednost poslova i plaćeno za obavljeno, uvjeriti se u »štimanje« poslova, a tobože je sve po zakonu. Naposljetku, shvatimo da nema boljeg i unosnijeg posla od poslovanja s korumpiranim državnim strukturama, i to u vrijeme kada državni vrh tvrdi da je »raščistio s korupcijom«. To se zove »poduzetništvo«. Malo donacija, malo na račun državnog posrednika, i posao ide kao podmazan. Ionako će sve platiti naivni građani.