Pile u gaćama
Ti isti očajni radnici kojima nema druge nego zarađeno izboriti prijetnjama, vjerojatno su se našli i u situaciji da gledaju kako štrucu kruha nezamjetno iznijeti iz dućana. Sve češće to čine i građani koji još uvijek plaću primaju
(NOVI LIST) Još jedan radnik prijetnjama je pokušao iskamčiti zarađenu i neisplaćenu plaću. Kao i u ranijim slučajevima, i ovaj je nesretnik završio iza rešetaka s kaznenom prijavom kojom mu je na teret stavljena prijetnja. To je treći slučaj o kojem je progovorila policija u proteklih mjesec dana. Kao i u ranijim situacijama, bivši poslodavac prijavio je radnika.
Ovog puta, radnik bivšeg poslodavca koji mu duguje novce nije zatekao u omiljenom kafiću, niti ga je pratio do parkiranog automobila, niti mu je privremeno oduzeo mobitel. Nazvao je poslodavca, tražio svoj novac, pa i zaprijetio smrću bivšem šefu i njegovoj obitelji. I zaradio noć u policiji i kaznenu prijavu. Zarađenu i neisplaćenu plaću, teško da će ikada vidjeti.
Prijetnje poslodavcima izraz su očaja radnika. U normalnoj zemlji, s normalnim tržišnim odnosima takve bi situacije bile tek rijetki primjeri. U takvim zemljama, normalnim, sustavi funkcioniraju i nema da plaća nije isplaćena. Postoje mehanizmi zaštite radnika. Zaštite imovine, čija god ona bila. Radnici čiji su očajnički pokušaji da im zarađeno bude isplaćeno završili na stranicama crnih kronika, vjerojatno nisu jedini koje je sustav prisilio da posegnu za silom. No, njih su poslodavci prijavili.
Ti isti očajni radnici kojima nema druge nego zarađeno izboriti prijetnjama, vjerojatno su se našli i u situaciji da gledaju kako štrucu kruha nezamjetno iznijeti iz dućana. Sve češće to čine i građani koji još uvijek plaću primaju. No, pitanje je kakvu. Kod mnogih je nedavna vijest o čovjeku uhvaćenom s pola pečenog pileta u gaćama, možda, izazvala osmijeh na licima. No taj bi osmijeh trebao biti kiseo. Jako. Jer, što čovjeka može natjerati da u gaće strpa pola pečenog pileta, vrijednost od maksimalno 20-tak kuna? Glad. Ništa drugo do gladi. To nije pitanje eksibicionizma, kleptomanije ili čega već. To je pitanje golog preživljavanja, bijede s kojom se suočava sve više stanovnika ove zemlje. A što je najgore, pritom nije toliko presudno rade li, imaju li kakve prihode ili su ostali bez posla pa im je još poslodavac ostao i dužan zarađene plaće.
Potrošačka košarica, odnosno minimalni troškovi četveročlane obitelji, prema posljednjim sindikalnim podacima, teži nešto iznad 6,7 tisuća kuna, odnosno preko 8,5 tisuća kuna ako je riječ o podstanarskoj obitelji. Za tročlanu obitelj minimalni troškovi iznose 5,3 tisuće kuna ili minimalno 7,1 tisuću kuna ako su podstanari. Dva umirovljenika u Zagrebu mjesečno trebaju minimalno 3,6 tisuća kuna za pokriće troškova. No, u svim tim iznosima riječ je o minimumu minimuma koje prosječne plaće i mirovine ne mogu pokriti do kraja. Stvarni troškovi daleko su veći od potrošačkih košarica.
Svaka obitelj u zemlji prosječno je opterećena sa 100,5 tisuća kuna kredita. Svakog zaposlenog, pak, pritišće 89,6 tisuća kuna kredita. Pa kada se to dodatno raščlani ispada da je svaki zaposleni dužan prosječno 16,6 neto plaća. Naravno prosječnih. I kako su to izračunali u NHS-u, za stan od 50 kvadrata prosječan radnik treba raditi 9,13 godina (i pritom ne trošiti ništa na hranu, odjeću, stanovanje...) Mjesečno, naime, s prosječnom plaćom radnik može kupiti 0,46 kvadrata stana.
To, međutim, ne može učiniti gotovo 80 tisuća radnika čija se plaća kreće do iznosa minimalca. Niti značajan dio grupe od 690,9 tisuća radnika čije se plaće kreću od 2.919 do 7.651 kune, jer većina te najbrojnije grupe radnika zarađuje maksimalno prosječnu plaću. I među njima je značaja broj radnika prisiljenih na krađe u dućanu. Bijeda ih tjera na to. No, onda oni u bijedu tjeraju i trgovkinje koje i onako malo zarađuju i puno rade, a manjkove nerijetko pokrivaju iz svojih skromnih primanja.
Preuzeto s: nhs.hr