Okrugli stol o značaju Direktiva 2000/43/EZ i 2000/78/EZ te prakse Suda Europske unije za primjenu Zakona o suzbijanju diskriminacije
NHS - U Zagrebu, u hotelu „Dubrovnik“, dana 03. lipnja 2011. godine, održan je Okrugli stol o značaju Direktiva 2000/43/EZ i 2000/78/EZ te prakse Suda Europske unije za primjenu Zakona o suzbijanju diskriminacije, u organizaciji Centra za nove inicijative, Ureda pučkog pravobranitelja i Ured za ljudska prava Vlade Republike Hrvatske, a na kojem su sudjelovali i predstavnici Nezavisnih hrvatskih sindikata.
Donošenjem Zakona o suzbijanju diskriminacije, koji je stupio na snagu 01. siječnja 2009. godine, usklađeno je hrvatsko pravo s pravnom stečevinom Europske unije.
No, ipak, nakon dvije godine primjene navedenog Zakona, važno je iznova naglasiti značaj prava Europske unije, posebno prakse Suda Europske unije (Europskog suda) u Luksemburgu za primjenu Zakona o suzbijanju diskriminacije.
Prof. dr. sc. Siniša Rodin, predstojnik Jean Monnet Katedre za Europsko javno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, osvrnuo se na pravni okvir suzbijanja diskriminacije, posebno u kontekstu prava Europske unije, pa tako i na direktive 2000/43/EZ i 2000/78/EZ o suzbijanju diskriminacije u pristupu zapošljavanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju; radu i radnim uvjetima; članstvu i djelovanju u organizacijama radnika ili poslodavaca; socijalnoj zaštiti, uključujući socijalnu sigurnost i zdravstvenu zaštitu; socijalnim pogodnostima; obrazovanju; te dobrima i uslugama. Direktiva 2000/78/EZ se odnosi na zabranu diskriminacije s obzirom na vjeru ili uvjerenje, invaliditet, dob i spolnu orijentaciju (u tijeku je izrada nove), dok se Direktiva 2000/43/EZ odnosi na zabranu diskriminacije s obzirom na rasno ili etničko podrijetlo. Važan izvor prava Europske unije je i praksa Suda Europske unije (Europskog suda) u Luksemburgu koja djeluje ne samo između stranaka u sporu, već erga omnes, a taj Sud interpretira i primarno i sekundarno pravo Europske unije. Što se tiče direktiva, kad postanu dio nacionalnog prava, odnosno kad ih država implementira u svoje nacionalno zakonodavstvo, moraju ih primjenjivati i nacionalni sudovi. No, tom prilikom se može dogoditi da nacionalni sudovi takve implementirane odredbe različito interpretiraju pa to može dovesti do neusklađenosti hrvatske i europske prakse. Da se tako nešto ne dogodi, bitno je da nacionalni sudovi prate praksu Europskog suda jer u protivnom Europska komisija može pokrenuti postupak protiv takve države, a također i država može biti odgovorna za štetu zbog pogrešne primjene formalno usklađenog prava, što je posebno problematično ako nema više instance koja bi odlučivala, odnosno višeg pravnog sredstva. Zbog toga bi se svaki sud iznad kojeg nema više instance koja bi odlučivala, ako je u sumnji i nije siguran kako protumačiti pojedinu odredbu, trebao prethodno obratiti Europskom sudu, odnosno postaviti mu prethodno pitanje. Osim toga, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju jasno određuje da pravo Europske unije obvezuje i prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, te da, osim zakonodavne vlasti koja ima obvezu usklađivanja nacionalnih zakona s pravnom stečevinom EU, i sudovi imaju obvezu interpretirati zakone u svjetlu prava Europske unije i prakse Europskog suda, i to ne samo one zakone koji su usklađeni s pravnom stečevinom Europske unije, već i zakone koji nisu bili predmet usklađivanja. Znači, iako će direktive i praksa Europskog suda doista postati izvori hrvatskog antidiskriminacijskog prava tek pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji, hrvatsko pravo bi trebalo interpretirati u skladu s njima već danas. Tako i Zakon o suzbijanju diskriminacije, iako je formalno usklađen s pravnom stečevinom, ipak valja razmatrati u svjetlu navedenih dvaju direktiva koje su puno šire no sam Zakon o suzbijanju diskriminacije, kao i presudama Europskog suda. Budući direktive nemaju učinak u horizontalnim odnosima, one se ne mogu izravno primijeniti u slučaju da nacionalno pravo ipak ima neku odredbu koja nije u skladu s pojedinom direktivom, no u takvom slučaju se neće primijeniti niti takva neusklađena odredba nacionalnog zakona, već će se primijeniti opće načelo prava (npr. zabrane diskriminacije).
Dakle, bez obzira na to je li država transponirala direktivu u svoje nacionalno zakonodavstvo, nacionalni sudovi moraju interpretirati nacionalno pravo u skladu s direktivama, odnosno pravom Europske unije. Ukoliko pak nacionalni sud ne postavi prethodno pitanje Europskom sudu i presudi po praksi koja nije istovjetna praksi Europskog suda, čini ujedno i povredu Ustava Republike Hrvatske.
U nastavku se Tena Šimonović Einwalter osvrnula na publikaciju koja sadrži sažetke izabranih presuda Europskog suda na području suzbijanja diskriminacije u prijevodu na hrvatski jezik. Zbirka je zamišljena kao mali prvi korak u upoznavanju s antidiskriminacijskim pravom EU i njegovim značajem, a namijenjena je i pravnicima praktičarima i aktivistima, tj. svima koji se u svom radu susreću s primjenom Zakona o suzbijanju diskriminacije. Iznijela je i nekoliko slučajeva diskriminacije pred Europskim sudom, a osvrnula se i na problematiku tereta dokazivanja i diskriminatornih osnova.
Uslijedila je zanimljiva rasprava u kojoj je, između ostalog, istaknuto i kako bi Pravosudna akademija, ali i tijela koja se bave problematikom suzbijanja diskriminacije, trebala svakako provoditi i redovite edukacije sudaca vezano za pravo Europske unije i praksu Europskog suda.
Suzana Kovač
Prof. dr. sc. Siniša Rodin, predstojnik Jean Monnet Katedre za Europsko javno pravo na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, osvrnuo se na pravni okvir suzbijanja diskriminacije, posebno u kontekstu prava Europske unije, pa tako i na direktive 2000/43/EZ i 2000/78/EZ o suzbijanju diskriminacije u pristupu zapošljavanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju; radu i radnim uvjetima; članstvu i djelovanju u organizacijama radnika ili poslodavaca; socijalnoj zaštiti, uključujući socijalnu sigurnost i zdravstvenu zaštitu; socijalnim pogodnostima; obrazovanju; te dobrima i uslugama. Direktiva 2000/78/EZ se odnosi na zabranu diskriminacije s obzirom na vjeru ili uvjerenje, invaliditet, dob i spolnu orijentaciju (u tijeku je izrada nove), dok se Direktiva 2000/43/EZ odnosi na zabranu diskriminacije s obzirom na rasno ili etničko podrijetlo. Važan izvor prava Europske unije je i praksa Suda Europske unije (Europskog suda) u Luksemburgu koja djeluje ne samo između stranaka u sporu, već erga omnes, a taj Sud interpretira i primarno i sekundarno pravo Europske unije. Što se tiče direktiva, kad postanu dio nacionalnog prava, odnosno kad ih država implementira u svoje nacionalno zakonodavstvo, moraju ih primjenjivati i nacionalni sudovi. No, tom prilikom se može dogoditi da nacionalni sudovi takve implementirane odredbe različito interpretiraju pa to može dovesti do neusklađenosti hrvatske i europske prakse. Da se tako nešto ne dogodi, bitno je da nacionalni sudovi prate praksu Europskog suda jer u protivnom Europska komisija može pokrenuti postupak protiv takve države, a također i država može biti odgovorna za štetu zbog pogrešne primjene formalno usklađenog prava, što je posebno problematično ako nema više instance koja bi odlučivala, odnosno višeg pravnog sredstva. Zbog toga bi se svaki sud iznad kojeg nema više instance koja bi odlučivala, ako je u sumnji i nije siguran kako protumačiti pojedinu odredbu, trebao prethodno obratiti Europskom sudu, odnosno postaviti mu prethodno pitanje. Osim toga, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju jasno određuje da pravo Europske unije obvezuje i prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, te da, osim zakonodavne vlasti koja ima obvezu usklađivanja nacionalnih zakona s pravnom stečevinom EU, i sudovi imaju obvezu interpretirati zakone u svjetlu prava Europske unije i prakse Europskog suda, i to ne samo one zakone koji su usklađeni s pravnom stečevinom Europske unije, već i zakone koji nisu bili predmet usklađivanja. Znači, iako će direktive i praksa Europskog suda doista postati izvori hrvatskog antidiskriminacijskog prava tek pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji, hrvatsko pravo bi trebalo interpretirati u skladu s njima već danas. Tako i Zakon o suzbijanju diskriminacije, iako je formalno usklađen s pravnom stečevinom, ipak valja razmatrati u svjetlu navedenih dvaju direktiva koje su puno šire no sam Zakon o suzbijanju diskriminacije, kao i presudama Europskog suda. Budući direktive nemaju učinak u horizontalnim odnosima, one se ne mogu izravno primijeniti u slučaju da nacionalno pravo ipak ima neku odredbu koja nije u skladu s pojedinom direktivom, no u takvom slučaju se neće primijeniti niti takva neusklađena odredba nacionalnog zakona, već će se primijeniti opće načelo prava (npr. zabrane diskriminacije).
Dakle, bez obzira na to je li država transponirala direktivu u svoje nacionalno zakonodavstvo, nacionalni sudovi moraju interpretirati nacionalno pravo u skladu s direktivama, odnosno pravom Europske unije. Ukoliko pak nacionalni sud ne postavi prethodno pitanje Europskom sudu i presudi po praksi koja nije istovjetna praksi Europskog suda, čini ujedno i povredu Ustava Republike Hrvatske.
U nastavku se Tena Šimonović Einwalter osvrnula na publikaciju koja sadrži sažetke izabranih presuda Europskog suda na području suzbijanja diskriminacije u prijevodu na hrvatski jezik. Zbirka je zamišljena kao mali prvi korak u upoznavanju s antidiskriminacijskim pravom EU i njegovim značajem, a namijenjena je i pravnicima praktičarima i aktivistima, tj. svima koji se u svom radu susreću s primjenom Zakona o suzbijanju diskriminacije. Iznijela je i nekoliko slučajeva diskriminacije pred Europskim sudom, a osvrnula se i na problematiku tereta dokazivanja i diskriminatornih osnova.
Uslijedila je zanimljiva rasprava u kojoj je, između ostalog, istaknuto i kako bi Pravosudna akademija, ali i tijela koja se bave problematikom suzbijanja diskriminacije, trebala svakako provoditi i redovite edukacije sudaca vezano za pravo Europske unije i praksu Europskog suda.
Suzana Kovač
Preuzeto s: nhs.hr