Mit o Sizifu pred biračkom kutijom (ili zašto 4. prosinca ipak NE ostati doma)

Dvadesetak godina je prošlo od prvih izbora i sve se teže oteti dojmu da cijelo vrijeme glasamo za šest istih ljudi. Od toga su dvojica mrtvi, a jedan je u zatvoru.

Tko je bio tvrdo uz HDZ glasao je deset godina za Tuđmana dok nije umro, pa onda još sedam za Sanadera. Tko je SDP-ovac glasao je za Račana petnaestak godina dok nije umro, pa onda još jednom za Milanovića.

Tko je Riječanin glasao je deset godina za Linića, pa još deset isto za Linića, odnosno Obersnela, tu bitne razlike ionako nema. Tko se razočarao, pa u međuvremenu pokušavao tražiti neke druge političke opcije, razočarao se još i više, jer su u ovih dvadeset godina sve manje stranke prolazile kroz razne kadrovsko-klijentelističke obračune, trule kompromise, dijeljenje na frakcije i nove još manje stranke, pred i post izborne koalicije u kojima je najvidljiviji smisao bila podjela fotelja, funkcija i visokih plaća.

Stranke koje nisu prelazile izborni prag nisu se imale oko čega posvađati i podijeliti izuzev sebičnih interesa i ambicija pojedinaca.

Stvar je osobne prirode, svatko može napraviti svoj izračun, pa vidjeti je li glasao za šest, više ili manje ljudi, što je očekivao i kakav je stvarno bio rezultat. Meni je zaključak prilično jednostavan. Nakon svakog susreta s biračkom kutijom osjećam se kao sve veći i veći magarac.

Svake druge godine dođeš, daš osobnu, glasaš i gledaš kako se ništa bitno ne mijenja. Osim što je sve više sirotinje na svakom koraku, više nezaposlenih, što srednji sloj praktično ne postoji, a oni koji rade i primaju nekakve plaće ne mogu podmiriti osnovne troškove života dok ona brojčano minorna manjina bogataške elite i dalje raskošno živi.

To je mit o modernom Sizifu pred biračkom kutijom. Za njegove muke nema kraja na vidiku, niti su im kraj bogovi predvidjeli. Osuđen je na tegobno guranje kamena, na doživotnu borbu kojoj je teško pronaći smisao i značaj. Tek što je cilj postignut, kad kamen dostigne vrh, preostaje nemoćno gledati ga kako se spušta u ponor odakle kamen opet treba gurati natrag. Kao da je listić u tami biračke kutije.

Sve je teže pronaći motiv. Logika biranja manje loših porazna je sama po sebi. Sve je teže vjerovati u smisao izlaska na izbore, u demokraciju kakvu poznajemo i živimo, ali je još teže savjetovati bilo kome da 4. prosinca ostane kod kuće.

Bolje je izaći, glasati i još jednom svojevoljno pristati biti magarcem. Za razliku od teške Sizifove kazne izgubit ćemo tek nešto malo vremena i komoditeta, a stvari zbog toga ionako neće biti bitno lošije nego prije.

Lakše je čovjeku pronaći motivaciju kad vidi "dragog" barba Luku kako raspušta Sabor i odlazi u mirovinu od 12.000 kuna kao nedvojbeni pripadnik bogataške elite. Ima i neke satisfakcije u blokadi HDZ-ove imovine, priči o problemima s financiranjem predstojeće HDZ-ove kampanje i brodolomcu bez kompasa u liku i djelu premijerke Jadranke Kosor.

Dok Sanader nastoji režirati vlastitu predstavu na sudu, manipulirati i lagati kako bi izazvao sućut, prirodno se nameće spoznaja kako je definitivna, zaslužena i trajna propast HDZ-a kao stranke koja ima neki važniji utjecaj na život u Hrvatskoj ono najbolje što se može dogoditi na predstojećim izborima.

Ništa drugo jednostavno nema smisla. Oni su imali svoju priliku. Višekratno. Jednom su već dotaknuli dno, tamo negdje početkom milenija. Reformirali su se, pročistili i navodno demokratizirali, ali je reformator ispao režiser mafijaške pljačke neslućenih dimenzija. Nakon svega je upitno kome treba novo lice na čelu HDZ-a, neki novi Sanader.

Dvadesetak posto im predviđaju ankete, nekih 35 mandata u Saboru i to je u stvari užasno puno, jer je teško uopće i shvatiti razloge zbog kojih netko danas još uvijek može željeti da HDZ ostane na vlasti. Da mu Milinović nastavi voditi zdravstvo, Šeks smišljati nove zakulisne igrice u tami Markovog trga ili da i dalje vjeruje u Kalmetino neznanje nakon svih silnih afera i pljačke u njegovom resoru.

HDZ-u na ovim izborima treba pomoći. Kad već tvrde da su tako uspješni u borbi protiv korupcije, treba s njima krenuti u akciju do konačne pobjede. Ako HDZ nestane bit će to najveća pobjeda u borbi protiv korupcije u ovih dvadesetak godina Hrvatske.