Kuda nas u prvih 100 dana vlada vodi svojim odlučnim odlukama

Želje su pretočene u očekivanja i nadanja kako će i građanima ove napaćene zemlje konačno krenuti nabolje. Možda su neka očekivanja i bila nerealna, možda su više proizlazila iz želje i nadanja negoli iz stvarnih mogućnosti. No, koalicija na vlasti vlast je dobila iz dva razloga – jedan je bio nezadovoljstvo dosadašnjom garniturom i želja za promjenom, a drugi predizborna obećanja sadašnje vlasti kako znaju, mogu i hoće promijeniti stanje u Republici Hrvatskoj, slijedom čega će građani živjeti bolje. Dežurni kritičari će mi opet prigovoriti kako, tko o čemu, a Sever o predizbornim obećanjima sadašnje vlasti. No, nisu li upravo predizborna obećanja dio onoga na čemu građani grade svoj konačni stav prije negoli stave svoj kružić na listić. Moja bi majka rekla staru narodnu: Bika se veže za rogove, a ljude za riječ. Riječ koju daju svojem narodu političke stranke koje se natječu za vlast, kao i one na vlasti, morala bi imati ogromnu težinu. Morala bi biti svetinja upravo iz poštovanja prema tom narodu kao i iz časti služenja tom istom narodu pri obnašanju vlasti. I sama riječ ministar dolazi iz latinske riječi „minister“što znači poslužitelj, a predsjednik vlade, dakle prvi ministar morao bi biti i prvi poslužitelj.

Kod vlade treba cijeniti odlučnost za povlačenje poteza, ali kad su oni u korist naroda, građana. Stoga ti potezi trebaju biti dobro promišljeni, isplanirani, najavljeni u predizbornom vremenu kako bi građani znali procijeniti njihovu vjerodostojnost i realnost.Ova je vlast za pripremu tih poteza imala puno vremena. Čak više godina. Mogla ih je doista brižno isplanirati za vrijeme nakon osvajanja vlasti.

No stječe se dojam, upravo na temelju raznih postupaka i propusta, kako je glavnina priprema tekla u pravcu koalicijske raspodjele nadležnosti i utjecaja. Pa čak ni tu nije bilo puno toga dorađeno do kraja. Očekivali smo kako će se konačno prekinuti s praksom „naši i vaši“ ili „naši i njihovi“. Ali kontinuitet te prakse nastavlja se i dalje. Državnim i javnim poduzećima uprave i nadzorni odbori postavljeni su po istom ključu od ranije, po stranačkom ključu. Toj stranci pripadaju te tvrtke, onoj drugoj one druge... Čuju se i komentari članova i simpatizera stranke te građana, tko je više i kvalitetnije dobio, čiji su ljudi bolje prošli... I ta natezanja i diobe sve više podsjećaju na naš domaći sjajni mjuzikl Jalta, Jalta, Jalta, u kojem se u sjeni velike diobe svijeta radnja vrti oko male zelene livade. A u Hrvatskoj je ta livada sve manja. Pretvorba i privatizacija te loše upravljanje i pohlepa raskućili su je gotovo do kraja. A sad se priča nastavlja. Dijelom oko podjele utjecaja i upravljanja javnim dobrima, a dijelom oko nastavka rasprodaje još ovo malo narodnoga blaga. I to još u vremenu slabe potražnje i široke, bogate ponude pa je diskontna cijena izuzetno povoljna. Ovo je vrijeme u kojem vrijedi ona: „Jeftino dam samo da prodam“.

Ispada kako gotovo ništa nije toliko strateški i gospodarski važno za zemlju da ne bi moglo biti prodano. Ispada kako nam ne treba ni Poštanska banka, ni Croatia osiguranje, ni Petrokemija... A za ono što nam ipak treba nalaze se modeli koncesija, javno-privatnog partnerstva i slično. I nije da je svaka koncesija loša kao ni svako javno-privatno partnerstvo, ali ne bi li tome kao i nastavku privatizacije trebala neka šira društvena rasprava, a ne samo pobjeda na izborima. No, kad se ta pitanja otvore, onda se znatiželjne i kritičare karakterizira onima koji se miješaju u politiku. Pa zar je politika ekskluzivno pravo vladajućih i eventualne oporbe? Nije li svrha postojanja politike i političkog djelovanja upravo javno, opće, zajedničko dobro? I nisu li građani politička bića i šire od pukog sudjelovanja na izborima? Vladu to ne brine. Ona vuče odlučne poteze. Vuče ih i kad povećava PDV. Vuče ih i kad radi promjene u porezu na dohodak od kojih neku korist nemaju baš ni oni najpotrebniji. Vuče odlučne poteze kad najveće uštede u državnom proračunu planira na uštedama na zaposlenima u javnom sektoru. Vuče ih kad zaposlene u državnim i javnim službama zakonom pretvara u radnike koji znaju gdje su se zaposlili i gdje danas rade, ali ta im spoznaja sutra, kad ih presele negdje drugdje, neće značiti baš ništa. Vuče poteze kad bez natječaja popunjava ministrima najbliža radna mjesta uz obrazloženje kako će jednoga dana (kad god to bilo) ti ljudi s njima i otići. Vuče ih i kad ih ne vuče, primjerice kad ne reagira nikakvim protumjerama na poskupljenje goriva i kad najavljuju kako će do ljeta poskupjeti plin i struja. Vuče ih i kad iz medija doznajemo kako bonitetna agencija koja je ocjenjivala hrvatski kreditni rejting dio svoje ocjene gradi i na nekakvom obećanju Vlade o fleksibilizaciji tržišta rada (o čemu sindikati ne znaju ništa). Najveći dio tih poteza povukla je preko leđa već onemoćalih građana čija se kralježnica sve više povija pod teretom poteza raznih vlada, pa i odlučnih poteza ove. Nekad smo govorili kako doista na svakom koraku, primjerice u Zagrebu, možemo naići na neki kafić. Danas ih po broju značajno pretječu razne otkupljivaonice plemenitih metala. Građani prodaju sve, od zlatnika iz dote, preko vjenčanih prstena pa sve do zlatnih zubi, samo kako bi preživjeli. I nikoga ne brine što raste broj takvih mjesta za otkup. Ne zbog njih samih, nego zbog razloga zbog kojih imaju sve više posla. Iako će i njihova uposlenost biti na određeno vrijeme. Zalihe obiteljskog blaga, čak i onog najčuvenijeg i građanima najdragocjenijeg, na izmaku su. Ali, evo veselja za vladu. Barem privremeno, tu se otvaraju radna mjesta pa nije sve tako crno kao kad se pogledaju izvješća o propadanju poslova, tvrtki i zatvaranju radnih mjesta te rastu nezaposlenosti. Barem neki od tih nezaposlenih mogu računati na posao u tim „otkupljivaonicama obiteljskog blaga“ čijem će prometu i sami doprinijeti prodajom svojih obiteljskih uspomena i vrijednosti. A što će građani prodavati kad to prodaju?