Krešimir Sever na IV. redovnom Saboru Nezavisnih hrvatskih sindikata izabran za predsjednika

U nastavku prenosimo govor predsjednika NHS-a, Krešimira Severa:

Mi smo Nezavisni hrvatski sindikati, danas najveća sindikalna središnjica u Hrvatskoj, čija uzlazna linija traje neprekidno već 12,5 godina. Na osnivačkom saboru, 19. veljače 1999. godine NHS je brojio tek nešto više od 36 000 članova i mnogi su mu prognozirali propast. Danas NHS ima 127.611 članova. Član je Međunarodne i Europske konfederacije sindikata i Europskog centra za radnička pitanja. NHS-ovi udruženi sindikati učlanjeni su u razne svjetske i europske sindikalne organizacije. Ponosni smo na svoju političku i svaku drugu neovisnost. Ponosni smo i na to što predsjednik središnjice postupa onako kako to od njega traže i očekuju udruženi sindikati i njihovi članovi, a ne obratno. Svih ovih godina bili smo dosljedni i jasni u zastupanju interesa svojih članova i, s pravom možemo reći, hrvatskih radnika. Nikada se nismo morali opravdavati za krivu informaciju, krive postupke. Bili smo i ostali dosljedni kroz svoje stavove, primjedbe i prijedloge na razne zakone i propise, od Zakona o radu pa sve do mirovinskih i zdravstvenih zakona ili traženja prava na prosvjedovanje i okupljanje na Markovu trgu, što je poduprto i odlukom Ustavnoga suda. Štrajkovi i prosvjedi, naši ili zajedno sa drugim središnjicama, naša javna očitovanja, otvorena pisma i reakcije na mnoga društvena događanja, obilježili su ovih naših minulih 12 godina. Nerijetko smo, u korist sindikalnog zajedništva sebe stavljali u drugi plan, gušeći osobnu prepoznatljivost, odoljevajući sujeti koja nas je zvala ukazati kako smo nešto baš mi pokrenuli, kako je nešto baš naša zasluga.

Trenutak u kojem se u jednoj organizaciji spozna kako je izrasla u najveću, častan je i ponosan, ali jednako tako opasan i prijeteći da ta organizacija utone u samozadovoljstvo i počne živjeti na staroj slavi. Ne tako davno i veliki je Muhamed Ali, koji uistinu i jest bio najveći, uživao u tome – Ja, najveći. Uživao i opustio se te su ga neki drugi spustili s trona. Ali u sindikatima ne postoje tronovi, ne postoje ni krune ni žezla. Postoji samo obveza onih koji su dobili čast i povjerenje članova kako bi ih zastupali i vodili, kako bi im služili, da to neprekidno i predano čine. Jer sindikati nisu jedinke odgovorne samo za sebe. Niti su sindikati sindikalni čelnici. Sindikati jesu samo i isključivo zajednice svojih članova koji su odlučili udružiti se radi jačanja i zaštite svojih interesa i nose odgovornosti te zajednice i za tu zajednicu. Pri čemu neke između sebe biraju da ih zastupaju i vode, ali onako kako to članovi žele i očekuju. Vodstva čine cijelu mrežu, od sindikalnih predstavnika, povjerenika na radnim mjestima pa sve do predsjednika sindikata i sindikalnih središnjica. Iako se u javnosti najčešće primjećuje tek čelnike sindikata i središnjica ne smije se nikako zaboraviti i zapostaviti one vrijedne, strpljive i sindikatu, članovima odane pčele radilice, sindikalne povjerenike, preko čijeg se djelovanja velikim dijelom odvija sindikalni rad i, naravno, sve članove. Zato jer smo odgovorni, a zbog svih tih sindikalnih povjerenika, zbog svih tih naših članova, zbog radnika NHS se neće u ovom trenutku i vremenu koje obilježava riječ najveći niti opustiti, niti bahatiti, niti obezobraziti, niti opiti slavom, moći i veličinom. Dapače, svjesni i veličine i odgovornosti i obveza nakon ovog Sabora krećemo u daljnje zbijanje redova unutar naših sindikata, unutar središnjice, unutar naših sektora, u još tješnju suradnju između sektora i između sindikata i, preuzimajući odgovornost najvećih, činit ćemo sve kako bismo bili profesionalni, pravi i snažni oslonac za naše članove, za radnike, opredijeljeni služiti njihovim interesima bez ostatka. Služiti ponizno, predano i odano svojim članovima, radnicima, a istovremeno biti otporni, snažni i čvrsti prema svim vlastima i poslodavcima naša su sveta dužnost, čast i povlastica. U ovom vremenu ne samo kako nemamo pravo na opuštanje, već nam treba nova i puna mobilizacija. Radit ćemo i na snaženju sindikalnog pokreta u Hrvatskoj, nuditi konkretnu suradnju drugim središnjicama i sindikatima, bez majorizacije ili ugrožavanja osobnosti, a za boljitak hrvatskih radnika. Jednako važnim vidimo i našu međunarodnu suradnju i snaženje europskog i svjetskog sindikalnog pokreta. Podupirat ćemo i jačati istinski socijalni dijalog i partnerstvo, ali razobličavati i izolirati svaki pokušaj njegove zlouporabe. I dalje ćemo se zauzimati za pravo na sindikalno organiziranje i djelovanje te kolektivno pregovaranje kao jednu od temeljnih svrha postojanja sindikata i, uz dobre zakone i propise, najbolji način zaštite radnika.

Hrvatska je danas umorna, iscrpljena zemlja iscrpljenog naroda, umornih iscrpljenih, razočaranih i nerijetko poniženih i izvaranih građana. Zemlja i narod poharani su i iscrpljeni ratom, pretvorbom i privatizacijom, sukobima političkih elita, aferama… Osiromašeni je narod gotovo potpuno izgubio vjeru, optimizam, nadu. Godinama mu se samo obećava, a većina se obećanja ne ispunjava. Hrvatska je postala zemlja velikih obećanja, velikih riječi i malih djela. Podobnost je postala važnija od sposobnosti. Mnogi koji su se borili za Hrvatsku, danas su razočarani. To nije zemlja za kakvu su ginuli, ranjavani, zarobljavani, zatvarani u logore. A dok su se oni borili, neki su drugi, za čiju su se slobodu također borili, čije su domove i imovinu također čuvali, provodili pretvorbu i privatizaciju, bogatili se otimajući narodnu imovinu, ratom i u ratu profitirajući. Pa kad su se ratnici vraćali iz rata ili logora, ranjavani, umorni, iscrpljeni ili u vrećama, velikog dijela njihovih radnih mjesta, njihovih tvornica više nije bilo. Bili su uništeni ne samo ratom, već i poharani pretvorbom i privatizacijom. Pretvorbom i privatizacijom uništeno je više hrvatskog gospodarstva nego u 5 godina rata. Vojska ljudi ostala je bez posla. A onda su te ljude, kako ne bi naoružani lutali ulicama i možda potražili krivce za takvo stanje, jednostavno poslali u mirovinu, velikim dijelom još u naponu snage. No tu nije bio kraj. Bio je to zapravo tek početak jedne nove pretvorbe – pretvorbe novostvorenog hrvatskog tržišnog gospodarstva, izniklog na povijesnoj hrvatskoj tradiciji vrednota i konkretne brige o čovjeku, u neoliberalno gospodarstvo. Narod nitko nije pitao. Novostvorene političke elite brzo su našle zajednički jezik i interese sa novostvorenim poslodavačkim elitama. Tako su zajedno iznevjerile narod. Od izbora do izbora, od obećanja do obećanja, narod koji se sam izborio za svoju slobodu i neovisnost, bivao je sve više iznevjeren od onih koje je birao. Na svim razinama. Veliki dio političkih elita jednostavno je odustao od temeljnog smisla svojeg postojanja, od časnog služenja svojem narodu i okrenuo se služenju sebi i svojima. Divlji, nikad registrirani brak između politike i poslodavaca i jednima i drugima davao je i daje moć, sredstva i razloge za zajedništvo. Pri svemu tome rasprodana su i narodna javna dobra. Povijesni „Reliquiae Reliquiarum“ - ostaci ostataka, sada su dobili sasvim novu dimenziju. Hrvatska je sada „neokljaštrenog“ teritorija, ali „okljaštrena“ iznutra sa svih strana. Gotovo prazna vreća. A prazna vreća jednostavno ne može stajati. Tako država, tako obitelji. U minulim je izbornim vremenima narod gotovo u pravilu glasovao za one za koje je vjerovao kako mogu s vlasti smijeniti dosadašnje. Biralo se najčešće protiv, a ne za i željelo pri tome vjerovati kako će se prije izbora dana obećanja poslije izbora i ispunjavati. A najčešće, uz ili i bez opravdanja, nisu. Ponovno smo na pragu izbora. Po dobro znanoj dosadašnjoj praksi na sve se strane siju obećanja, režu vrpce, siju kameni temeljci. Obećavaju i vlast i oporba. A nažalost jedina su konstanta socijalno i gospodarsko potonuće zemlje. Prljavo rublje već se počelo razbacivati u javnosti. Ako sebe ne mogu uzvisiti, mogu druge poniziti. Počinje nova bitka za vlast političkih elita. Kažu kako je u ljubavi i ratu sve dopušteno. Na što li tek sliče naša predizborna vremena?! A nije riječ niti o ratu niti bome o ljubavi. Narod, već duboko gurnut u letargiju, apatiju, tone u rezignaciju i beznađe sve dublje. Obasipan crnilom sa svih strana gotovo više i nije u stanju primijetiti, razaznati i nešto dobro oko sebe. Naprosto zato jer je dobro prečesto bilo tek kulisa da ga se zavara, prevari pa se u ono stvarno dobro sada teško povjeruje, teško ga se vidi. A ovaj narod nije takav po svojoj prirodi. No godinama izvaran i pri tome noseći na svojoj grbači i neprekidno plaćajući sve pretvorbe, privatizacije, krize, sanacije i restrukturiranja, stečajeve, tuđe promašaje i pogreške, plaćan neispunjenim obećanjima, otkazima, neisplaćenim plaćama, neodgovarajućim uvjetima rada, oduzetim radnim i socijalnim pravima, malim mirovinama i naknadama za nezaposlene, sve se manje nada, sve manje vjeruje. I što je najgore, ne samo da sve manje vjeruje političkim elitama, poslodavcima, pa i sindikatima, nego sve manje vjeruje bilo kome i u bilo koga pa i u sebe i svoju osobnu moć kao pojedinca i udruženog s drugim ljudima. Sve manje vjeruje kako njegov kružić na izbornim listama može za njega samog i njegove najbliže konačno značiti i nešto dobro. U pravilu je to bilo samo za neke druge. Kako će ponovno povjerovati da demokracija nisu samo izbori, kad ga poslije izbora u pravilu nitko više ništa ni ne pita?! Političke elite, nerijetko samo radi vlasti udružene u čudne i za građane često opterećujuće koalicije, nastavljaju vladati na temelju dobivenog mandata na izborima, pozivajući se na dobiveno povjerenje građana čak i kad njihovi postupci bitno odstupaju od predizbornih obećanja zbog kojih su dobili izbore i vlast. U narodu su posebno time satrti, ubijeni i vjera i nada i očekivanja. A za taj zločin protiv čovjeka, protiv građana u ovoj zemlji ne samo da nitko nije odgovarao, nego ni optužnica nikad nije podignuta. Zbog svega toga, ali i zbog ponekih neodmjerenih izjava iz sindikalnih redova, dijelom su se ta neispunjena očekivanja sa političkih elita prebacila na sindikate. A kad oni ne odgovore na očekivani način, jer nisu političke stranke i neka im društvena djelovanja jednostavno ne pripadaju, onda im se iz dijela javnosti, a paradoksalno i iz dijela politike i sindikata, govori kako su neuspješni, kako su podbacili, kako su izdali narod, radnike. Tako neki pokrivaju vlastite neuspjehe i promašene postupke ili čak razočaranje što nisu uspjeli sindikate upregnuti da odrade njihov posao ili ambicije.

Sindikati su u Hrvatskoj daleko od savršenih, ali su puno bolji i uspješniji nego li ih se u javnosti često oslikava. Bez njih bi radnici bili na pravoj vjetrometini raznih poslodavaca i vlasti, potpuno nezaštićeni, izloženi udarima sa svih strana. Besplatna pravna zaštita koju sindikati pružaju članovima itekako je učinkovita, što dokazuju nebrojene dobivene parnice na sudovima protiv neodgovornih poslodavaca, bez obzira radilo se o milijunima naplaćenih radničkih potraživanja zbog kršenja kolektivnih ugovora ili obranjenim, zaštićenim i na posao vraćenim radnicima. Tu je i svake godine na stotine sklopljenih kolektivnih ugovora, koji jedini uistinu ugovaraju materijalna, radna i druga prava te plaće i zaštitu radnicima. Više je nego značajan utjecaj sindikata na mnoge zakone i propise. Uspješno se vode mnogi štrajkovi i prosvjedi. Uz sve to pomaže se i socijalno najugroženijim radnicima i njihovim obiteljima. Pa zar je to malo? Zar su to neuspjesi, izdaja radnika? Sve češći pritisci poslodavaca na sindikate, onemogućavanje osnivanja i djelovanja sindikata, pritisci na radnike da se ne učlanjuju u sindikate ili da se iz njih isčlanjuju također su pokazatelji da sindikati nisu baš tako loši i neučinkoviti kakovima ih se ponekad pokušava prikazati. No, naravno kako nisu ni bez mana, a mogu i bolje i više. Za to su prije svega važni potpora, zajedništvo i solidarnost. I onaj nužni osjećaj – sindikat čine i jesu svi njegovi članovi, sa svim svojim sindikalnim pravima i obvezama, a ne samo čelništvo. Nema sindikata bez solidarnosti. Nema društvene pravde bez solidarnosti.

Ovo je vrijeme nužno za daljnje zbijanje sindikalnih redova. Pohlepa koja hara i vlada svjetskim gospodarstvom našla je svoje plodno tlo i u Hrvatskoj. Itekako. Profit i trka za njim postali su prevladavajuća religija u gospodarstvu u Hrvatskoj. Tome prednjače banke i razne multinacionalne kompanije, no nije bolje ni u svim drugim dijelovima gospodarstva. Profit je po vrijednosti stavljen iznad radnika, iznad čovjeka. Dosta je pohlepe. Radnik je iznad profita. Ova je kriza pokazala pravo lice svjetskog, a naravno i hrvatskog kapitalizma. Dok je išlo dobro, dobit je bila individualna, a kad je nastupila kriza onda su političke i poslodavačke elite gubitke kolektivizirale, prebacile ih na društvo, na narod. Radnici su platili i još plaćaju krizu izazvanu tuđom pohlepom. Plaćaju svojim izgubljenim radnim mjestima, smanjenim i izgubljenim plaćama i materijalnim pravima, otetim domovima, razorenim i uništenim zdravljem i obiteljima. Uništenim nadanjima i vjerom. Sad nas još zasijavaju raznim prijedlozima ukidanja blagdana, produljenja radnog vremena, ukidanja plaćene stanke, olakšavanja otpuštanja. Kažu, za spas i pokretanje gospodarstva. Pa dokle to sve treba plaćati radnik!? Neka malo suspregnu svoju pohlepu i u te svrhe prenamjene dio dobiti, a nesposobne i podobne zamjene sposobnima. Poslodavci traže daljnju fleksibilizaciju Zakona o radu, tržišta rada. Ni politika nije bez takvih poruka, samo ih upućuje opreznije. To zovu fleksigurnost. Traže se nove povlastice za poslodavce i bogate, za kapital, uz smanjenje radničkih prava, i, kako kažu, smanjenje troškova rada. U zemlji gdje tek rijetki mogu dostojno živjeti od rada, bilo da je riječ o plaći ili mirovini, gdje nema poreza na bogatstvo, na dividendu, na kapitalnu dobit, gdje su zadnjim izmjenama poreza na dohodak bogati postali još bogatiji, gdje korupcija izjeda gotovo sve pore društva, gdje se za odsluženje kazne u pretrpanim zatvorima za slobodno mjesto čeka na red, nužna je snažna i jedinstvena sindikalna reakcija. Sindikati imaju pravo na svoje različitosti, na drukčije poglede i načine postupanja po mnogo toga, mogu se razlikovati kao prsti jedne ruke, ali u ključnim pitanjima i trenucima moraju pronaći taj nužni dio zajedništva. Ti se prsti jednostavno moraju stisnuti u čvrstu šaku i udariti po svakom onom tko se usudi dirnuti u radnike. Radnici su u Hrvatskoj neprekidno plaćali neke tuđe cehove. A da nije bilo sindikata, više ne bi imali čime ni plaćati. Ali, u ovoj, u Hrvatskoj još uvijek neminuloj krizi, ni poslodavci ni političari nisu našli nešto poučno, nisu znali čitati poruke i znake vremena, već u trenutku dok cijeli svijet traži novi model u zamjenu za promašeni neoliberalni kapitalizam, žele Hrvatsku u njega gurnuti još dublje. Kad smo se opredijelili za tržišno gospodarstvo nismo se opredijelili za tržišno društvo, a hrvatsko je društvo sve više takvo. Radnik je iznad profita i nije roba. Treba zbiti i jačati sindikalne redove. Treba u narodu probuditi novu nadu i nanovo građanima vratiti vjeru u sebe, u ljude, u sindikate, u vjerodostojne i poštene političare i poslodavce, a to se ne čini obećanjima, pogotovo ne neispunjenim, već samo i jedino djelima i držanjem dane riječi. Građani trebaju osjetiti kako kružić na izbornoj listi koji zaokruži pojedinac zajedno sa kružićima drugih pojedinaca, nosi u sebi titansku snagu koja u trenu može rušiti i postavljati vlasti. Vlasti po mjeri tih građana. Samo treba odgovorno zaokružiti. Sindikati se ne bore za dolazak na vlast niti preuzimanje poduzeća. Ali će se boriti sa svakom vlasti i svakim poslodavcem za radnika. Radnik je jedino pravo mjerilo vrijednosti rada. Od njega sve kreće, on je taj koji svojim radom stvara sve vrijednosti. Radnik svojim radom ugrađuje u taj rad i svoje dostojanstvo koje po naravi nosi u sebi kao ljudska osoba, kao čovjek. Upravo po tom dostojanstvu pripadaju mu i dostojna plaća i dostojna prava i dostojni uvjeti rada. I to mu ni jedna vlast, ni jedna politika, ni jedan poslodavac nemaju pravo uskratiti. Nad tim moraju bdjeti sindikati.