Međunarodni monetarni fond (MMF) u nedavnoj izjavi o Hrvatskoj očekivano preferira fiskalnu konsolidaciju i neočekivano preporučuje postupno jačanje međunarodnih pričuva.

MMF predlaže niz unaprijed najavljenih kupnji deviza, što bi ujedno impliciralo monetarnu politiku primjerenu s obzirom na veliki proizvodni jaz i nisku inflaciju. U biti, MMF indirektno sugerira 'kontroliranu' deprecijaciju.
Pitanje je u kojoj mjeri bi se predložena tehnika aukcija u visokoeuroiziranom sustavu nepovoljno odrazila na tečaj, na povjerenje, kretanje inflacije, kreditni rast, deterioraciju bilanci te u konačnici gubitak međunarodnih pričuva.

Potencijalna deprecijacija dodatno bi pogoršala već otprije neodrživu kalkulaciju srednjoročnog javnog duga koji s jamstvima i ostalim kvazifiskalnim aktivnostima (HBOR, HAC) već sada probija mastriški limit 60% BDP-a, što u konačnici sugerira i nemogućnost ulaska u eurozonu, barem u ovom desetljeću.

Napokon, zastrašujuće je i zamisliti koliko bi od 200-tinjak milijardi kuna kredita s valutnom klauzulom te deviznih (74% svih kredita) postalo nenaplativo u odnosu na očekivanih 15-ak posto loših kredita do kraja ove godine. U situaciji kad nelikvidnost i dalje raste, plaće realno padaju i tek se očekuje vrhunac nezaposlenosti u stagnirajućoj ekonomiji.

Zbog svega navedenog, vjerujemo da zagovornici sličnih ideja o tečajnoj prilagodbi mogu utihnuti tek ako bi te ideje bile uistinu ozbiljno raspravljane.

Zaoštrena retorika MMF-a ponajprije je signal nepovjerenja u planiranu ekonomsku fiskalnu politiku.

Izgleda kao da nakon dvotjednog snimanja hrvatske uspavane ekonomije 'otporne' na reforme, k tome još u izbornom ciklusu, ne preostaje ništa doli 'zveckanja' devalvacijom. Bilo to rezanjem plaća i/ili (indirektno sugeriranom) tečajnom prilagodbom.

Dok monetarne vlasti proaktivno vuku nove protucikličke i prudencijalne poteze (stimuliranje kreditnog potencijala s jedne i povećanje minimalne stope adekvatnosti kapitala banaka s druge strane), glavni akteri predstojećih parlamentarnih izbora ne poduzimaju ništa. Nema neminovne korekcije relativnih plaća, neselektivnih i privilegiranih socijalnih transfera (npr. povlaštenih mirovina teških oko 2% BDP-a), promjena u strukturi javne potrošnje i pratećih strukturnih reformi. Nitko još nije kadra biračima predstaviti ni 'skraćeni' državni proračun za 2012. kojim bi se dalo do znanja da netko uopće razrađuje reforme i promišlja konkurentnost gospodarstva, bez čega je neizvjesno kladiti se na dugoročniju stabilnost tečaja.

U post-izbornom razdoblju svakako bi trebalo izbjeći scenarij u kojem će nas na prilagodbu prisiliti tržišta, uključujući i rejting agencije u nedostatku daljnje tolerancije fiskalne neodgovornosti.