Hrvatski paradoks: Vlast treba hitno mijenjati, ali je se ne smije rušiti
(Novi list)
Najgore što nam se u takvoj situaciji može dogoditi jest da ulica i preuzme vlast, jer sigurno je da bi takva vlast bila gora i od najgore izabrane koju smo imali u posljednjih dvadesetak godina
Međuzemlje Tihomira Ponoša
Giba se cijeli arapski svijet, ruše se višedesetljetne diktature, narod, čini se, želi živjeti bolje i slobodnije.Izlazi na ulice, prosvjeduje, riskira ne bi li to ostvario. Svakodnevno gledamo izvještaje o zbivanjima u Tunisu, Egiptu, Jemenu, Bahreinu, nearapskom Iranu ili posljednjih dana o krvavim zbivanjima u Libiji.
Dakle, posljednjih dana nije da se nije izlazilo na ulicu u Hrvatskoj i nije da se nije prosvjedovalo.
Zasad nije bilo masovno i nije bilo žestoko kao u arapskom svijetu, ali jest bilo.
Prosvjedovali su ribari, poljoprivrednici, branitelji, neki od njih najavili su ponovljene prosvjede i za kraj ovoga tjedna, a prosvjedovali su u pokušaju da dođu do Markova trga u utorak i ljudi koje je najjednostavnije opisati (ne nužno i najtočnije) kao socijalne očajnike.Prosvjed, najžešći dosad, zbio se i u četvrtak navečer, ponovo nadomak Markova trga kada je prvi put zabilježen sukob prosvjednika i policije. Vlada se mora zapitati što će se zbiti ako se svi ti prosvjedi sliju u jedno.
Valja se ovom zgodom prisjetiti čovjeka koji nam silno nedostaje u ova krizna vremena, valja nam se prisjetiti pokojnog Josipa Županova, titana sociologije u Hrvata, koji je govorio da je za svaku vlast opasnija moralna bomba nego li socijalna bomba.
Štos je u tome što je danas moralna bomba na rubu eksplozije, a eksplodira li ta bomba vlast će biti pometena, a pitanje je hoće li opozicija doći na vlast
Upaljač je te moralne bombe potpalila sama vlast i ona sada kusa posljedice svoga potpaljivanja. Nije riječ samo o korupciji i već pomalo zaboravljenom Sanaderu i svim ostalima „herojima“ prednjih stranica novina. Dapače, u vrijeme kad su najveće korupcijske afere (za koje zasad znamo) izlazile na površinu, narod je bio miran. Da se to na pomalo bizaran način objasniti. Narodu su se gadili, prezirao ih je, ali je narod nekako shvaćao da u svemu tome postoji barem perverzni „zašto“. Zbog novčanika, naravno. A onda je vlast samoj sebi priredila ono za što ne postoji čak ni perverzno „zašto“.
Premijerka Kosor je ovoga tjedna tumačila svoj majčinsko-maćehinski odnos prema braniteljima tako da je svaki stručnjak za odnose s javnošću dobivao ozbiljniji slom živaca, a na sve se to nakalemio po vlast katastrofalan slučaj Tihomira Purde.
Prosvjednici su socijalni očajnici koji nisu bezveznjaci jer su i opasnim populizmom svog leleka natjerali ne samo vlast nego i opoziciju u defenzivu
Dakle, tu vlast treba obraniti od zahtjeva da ju se ruši na ulici, treba ju obraniti od ne naročito bistrih tvrdnji da je ona fašistička.
Naravno, loša je stvar što vlast ne dokučuje kakva njoj i cijelom društvu moralna bomba prijeti, a opozicija ne shvaća što se sve potencijalno valja. Naprosto, vlast je nesposobna, opozicija kilava, a nešto treće, razumne naravi i pristojne sposobnosti se ne nazire. Političari, opozicijski ponajprije, se svakako moraju zapitati zašto se na prosvjedima ime niti jednog političara ne izvikuje u pozitivnom kontekstu.
I nije u ovom času važno što se na prutuvladinom prosvjedu okuplja tek tristotinjak ili osamstotinjak prosvjednika. Oni su mahom socijalni očajnici koji nisu bezveznjaci jer su i opasnim populizmom svog leleka natjerali ne samo vlast nego i opoziciju u defenzivu.
Za kraj da se vratimo na početak i prosvjede u arapskim zemljama.