30.10.2011.

Globalna apatija

(H-Alter.org)
Hrvoje Jurić: Širokim masama sve je jasnije da problemi privatizacije, korupcije, nezaposlenosti nisu samo slučajne devijacije kapitalističkog sistema.
- U protekle dvije nedjelje akcija započeta na Menhetnu, Okupiraj Voslstrit, proširila se po čitavoj planeti sve do Filipina i Australije. Postala je "zarazna", iako ne svuda masovna. Na Balkanu jedva da se nešto slično događa, pa smo i zbog toga razgovarali o tome sa dr. Hrvojem Jurićem, docentom na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Zagrebačkog sveučilišta, teoretičarem i građanskim aktivistom.

4763.hrvoje juric

Bili ste nedavno na konferenciji o Korčulanskoj ljetnjoj školi i časopisu Praksis, na kojoj ste govorili i bili jedan od najmlađih učesnika. Koliko je za vas inspirativno ono što se između 1963. i 1974. događalo u okviru djelovanja ove škole?

Ja sam se, jednako kao i mnogi drugi učesnici ovogodišnje korčulanske konferencije, rodio kad su časopis Praxis i Korčulanska ljetna škola već bili ugašeni, ali ipak svima nama to praksisovsko nasljeđe nešto znači, a pogotovo onima koji se filozofijskim, društvenim i političkim pitanjima bave u kritičko-emancipatorskom registru. Ne radi se o pukom historiografskom ili povijesno-filozofijskom interesu. Praxis-filozofiji pristupamo bez udivljenja i suvišnih obaveza, dakle, ne kao modi ili kanonu, što je šezdesetih i sedamdesetih godina kod mnogih vjerojatno bio slučaj, nego zato što nam praxis-filozofija i danas još nešto govori. Marksistička i praksisovska kritika kapitalizma i tehnoznanstvene civilizacije, ali i kvazi-marksističkog i svakog drugog dogmatizma i totalitarizma, skupa s problemima eksploatacije, otuđenja i dehumanizacije, te humanizma, emancipacije i revolucije - sve to smatram i danas vrlo poticajnim. U suštini se nije mnogo toga promijenilo od onog vremena do danas, nego uglavnom svjedočimo novim formama starih anti-humanizama. Zato nam praksisovci mogu biti saveznici, odnosno oslonac, jer su dali sjajne smjernice za teorijsko promišljanje i praktičko djelovanje s obzirom na tu problematiku. Naravno, "praksisovština" mora biti demistificirana i aktualizirana, što znači da treba gajiti temeljno uvažavanje te tradicije, ali i iznova postavljati pitanje ima li praxis-filozofija danas još ikakve važnosti. U osnovi, ja smatram da itekako ima.
 
Dok se na Korčuli razgovaralo, 15. oktobra u stotinama gradova širom svijeta ljudi su protestovali protiv onih koji su izazvali globalnu ekonomsku krizu. U našim krajevima, osim možda u Zagrebu, ti su protesti bili malo podržani. Kako to objašnjavate?

Činjenica je da ne samo u našim krajevima nego i na globalnoj razini vlada velika apatija. S jedne strane, to je razočaranost obećanjima liberalne demokracije i

Rezigniranost je rezultat toga što nas je vladajući sistem uvjerio da živimo u post-utopijskom dobu, u dobu bez alternativa, kad nikakve radikalne promjene navodno više nisu moguće.

kapitalizma o svijetloj budućnosti, a s druge strane rezigniranost koja je rezultat toga što nas je vladajući sistem uvjerio da živimo u post-utopijskom dobu, u dobu bez alternativa, kad nikakve radikalne promjene navodno više nisu moguće. Ljudi su, na žalost, uspješno anestezirani, u čemu glavnu ulogu igraju masovni mediji koji su instrumentalizirani od globalnih i lokalnih ekonomskih i političkih oligarhija. To znači da se građanima permanentno skreće pažnja sa bitnih problema na marginalne i banalne stvari, da ih se plaši s moći kapitala i političkih institucija i da im se govori ,"preživjet ćete samo ako budete poslušni glasači i poslušni potrošači". Kad ljudi ipak shvate da im nije dobro, trebaju uložiti još mnogo vremena i energije da sve lične priče objedine, da artikuliraju to opće nezadovoljstvo i da organiziraju otpor. Tamo gdje se ljudi moraju baviti svakodnevnim preživljavanjem i gdje je tzv. politička kultura na nižoj razini, a tzv. aktivno građanstvo nerazvijenije, ovi su protesti manjeg intenziteta. Balkan je takvo jedno mjesto, ali ja ne bih potcijenio ni najmanji znak protesta i otpora. Ipak, možda nam treba biti još malo gore da bismo se počeli jače boriti za nešto bolje.

Interesantno je da protesti za koje se kaže da se dešavaju u 78 zemalja, počinju od akcije "Okupiraj Volstrit". Prevladava, međutim, mišljenje da to još nije pokret već tek pobuna i da je ljevičarska revolucija u SAD nemoguća?

Revolucija, pokret, protest - nije važno kako ćemo nazvati ovo što se upravo događa, a o čemu mejnstrim-mediji informiraju selektivno, uglavnom umanjujući opseg pobune i iskrivljavajući njen smisao. Važno je da se to učestalo događa, što je signal da se već akumulirala određena energija usmjerena protiv vladajućeg ekonomsko-političkog sistema i da se polako artikulira, tako da sada treba raditi na organiziranju i borbi. Bitno je to što je širokim narodnim masama sve jasnije da problemi privatizacije, korupcije, legaliziranih krađa, nezaposlenosti, bankovnih kredita itd. nisu samo slučajne devijacije kapitalističkog sistema, nego baš sistemski problemi, problemi kapitalizma kao takvog, pa se ljudi sve manje ustručavaju da se deklariraju kao anti-kapitalisti. Ono što kapitalisti, političari i mediji proturaju, kad govore da oni koji protestiraju ne nude alternativu ili, pak, da je alternativa nekakav crni ili crveni totalitarizam, šuplja je priča i zapravo panična reakcija sistema. Sistem se uzdrmao i nadam se da će se i srušiti, a ne vjerujem da može biti gore nego što danas jest. Uglavnom, još uvijek nije na djelu jedna svjetska revolucija, ali mislim da se nalazimo u pred-revolucionarnoj situaciji.

Istaknut je i slogan "Revolucija počinje kod kuće", ali se uveliko spekuliše, a to tvrde i neki kao Dejvid Ajk, da je "Okupiraj Volstrit" stvorila CIA da bi se demokrate suprotstavile republikanskoj desnici u pokretu Čajanka. Da li vam je to vjerovatno, u početku je i Obama izrazio razumijevanje za pobunu na Menhetnu?

Iako su mi intelektualne provokacije Dejvida Ajka zabavne, ne bih ih koristio kao referencu u raspravi o ovoj problematici. Ako baš hoćete, mogao bih, slijedeći Ajka, reći da je sve što se zbiva rezultat jedne globalne i kozmičke zavjere, ali onda bih došao do zaključka da je svaki angažman protiv te zavjere besmislen jer je ona tako sveobuhvatna. Osim toga, kako da znam da i sam Ajk nije dio te zavjere? Možda je baš on agent CIA-e, koji želi demotivirati ljude da se bune protiv vladajućeg sistema?
 
Deklarišete se i kao anarhista. Gdje vi danas vidite mogućnosti "direktne demokratije"?

Što se tiče mog deklariranja, rekao bih da jesam vrlo sklon anarhizmu, ali previše je naslaga u toj sklonosti da bih sebe jednoznačno ideološki odredio kao anarhista.

Direktna demokracija je zapravo jedina prava demokracija, ako demokracija znači vladavinu naroda.

Radije bih rekao da sam blizak anarhizmu i svim drugim slobodarskim pogledima koji na socijalno-političkom planu zagovaraju direktnu demokraciju. Direktna demokracija nije samo jedna od alternativa vladajućem sistemu predstavničke demokracije, koji se i kod nas i drugdje izvrgnuo u partitokraciju, vladavinu partija koje se bore za svoje partikularne interese, a u pravilu su to i interesi krupnog kapitala. Direktna demokracija je zapravo jedina prava demokracija, ako demokracija znači vladavinu naroda. Ona polazi od toga da građani trebaju imati mogućnost da odlučuju o stvarima koje se njih tiču, da se o stvarima o kojima se može odlučivati na nižim razinama ne odlučuje na onim višim, te da bilo koja institucija, uključujući državu, ne postoji zbog same sebe nego treba biti servis građana. Mogućnosti direktne demokracije vidim, dakle, ponajprije u osvještavanju i samoorganiziranju građana, kao i u težnji da se čitava sfera politike preokrene na taj način da se javno dobro i opći interes definiraju odozdo, a ne odozgo, kako je to danas slučaj. Za početak, sasvim praktično, u postojećim državnim okvirima treba češće provoditi referendume o pitanjima koja se tiču cijele te zajednice, a ono što se može rješavati na nivou jedne mjesne zajednice, grada ili općine ne treba blagoslov državnog aparata.

Bavite se etikom i zastupate među javnim mnjenjem odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne i da se pozitivno uslovljavaju. Van sistemskih filozofija, šta bi to značilo u političkoj praksi?

Kao prvo, ne bih rekao da je apsolutno odbačeno uvjerenje da su etika i politika međuzavisne. Među takozvanim običnim ljudima, kao i kod mnogih kritički orijentiranih intelektualaca i građanskih aktivista, još uvijek je živa predodžba da bi politika trebala biti nešto drugačije od onoga što danas jest, a to prvenstveno znači da bi političko djelovanje trebalo biti vođeno etičkim principima kao što su razboritost, istinoljubivost, jednakopravnost, pravednost, solidarnost i tako dalje, te da bi politički akteri trebali biti obavezani moralnim kriterijima, a prije toga bi te kriterije trebali osvijestiti. U tom smislu, jedinstvo etike i politike znači i etičko sagledavanje političkih problema i politiziranje etičkih problema koji se pojavljuju u nekoj zajednici. No, mi svakodnevno gledamo sasvim izokrenutu situaciju: političari su postali sinonim za nemoralno djelovanje i za etičku i političku neodgovornost, tako da mi se čini da u ovom pervertiranom modelu politike koji danas vlada nije moguće ostvariti nikakve značajnije promjene, nego se traži promjena cijele političke paradigme i novi model politike, koji bi krenuo odozdo, od pitanja što je potrebno napraviti i kako je potrebno djelovati da bi se ostvarivale općeljudske vrijednosti, interesi građana i javno dobro, a to su sve etički konotirani pojmovi, pa nužno spajaju politiku s etikom.
 
 
Izvor: H-Alter.org
Autor: Nastasja Radović