Državni naklon vlasnicima trgovina
(NOVI LIST) U budućnosti će trgovci posve legalno raditi od jutra do sutra. Ako se gazdi isplati držati dućan otvoren. Možda će doći i do nekog blagog rasta zaposlenosti. No, osnovni problemi neće biti riješeni
Godinama je država novim zakonskim propisima pokušavala pokriti probleme nefunkcioniranja institucija na svim razinama. To se događalo i događa u svim sektorima. No, najviše na tržištu rada. Godinama je Vlada promašenim zakonskim rješenjima pokušavala uvesti reda u trgovinu. Zabranama i strogim propisima nastojalo se regulirati radno vrijeme, osigurati tjedni dan odmora trgovcima, osigurati da slažući robu i uslužujući kupce ne provode svaki vikend, svaki praznik, svaki blagdan, neradni dan. Zakonskim zabranama, zapravo, vlast je pokušavala odraditi posao sindikata.
Trgovina zapošljava dvjestotinjak tisuća radnika, preko 20 posto ukupno zaposlenih u zemlji. Jedna je to od radno propulzivnih djelatnosti. Brzo zapošljava. Brzo otpušta. Plaće su male. Uvjeti rada teški. I mahom, u trgovini rade žene. Posao im nije samo sjediti – odnosno u novije doba stajati za kasom jer to povećava produktivnost – i naplaćivati kupcu odabranu robu. One su istovremeno i skladištari, i čistačice, i pomoćne radnice, i kasirke. Pa, nerijetko i psihijatri. Sve za nekih tri tisuće kuna mjesečno. Ako i toliko. A radno vrijeme je ono zakonski propisano. Na papiru. U stvarnosti se radi puno više od osam sati. Samo što se taj višak u pravilu ne plaća.
Sindikatima nikada nije uspjelo ozbiljno organizirati radnike u trgovini. Većina ih je sindikalno neorganizirana i to iz straha. Taj strah sindikati nikada nisu probili i to je njihova velika slabost. No, nisu samo sindikati krivi. Problem je i u zaposlenima u trgovini (i, ne samo trgovini) koji će u strahu od otkaza raditi i trpjeti razmišljajući kako je bolje imati ikakav nego nikakav posao. U takvoj situaciji, teško je nekoga uvjeriti da zakoni postoje ne da bi se kroz njih vozio slalom, već da bi se ispunjavale njihove odredbe. Prema radnicima. I da ti isti radnici trebaju nešto dati kako bi im sutra bilo bolje. To, među ostalim znači i da radnik iza svjedočenja o kršenju njegovih radnih prava treba stajati, a ne očekivati da će ga sindikat zaštititi, a on će upita li ga kakav inspektor o radnom vremenu izrecitirati: Radim osam sati i ni sekunde više. Sindikalnom povjereniku, pak, pričat će o ogromnoj količini neplaćenih prekovremenih, ozlijedi na radu pretrpljenoj uslijed podizanja teških kutija u skladištu, zabrani sjedenja za kasom jer se tako sporije radi...
Sve te probleme, sindikati su u svojoj nemoći prebacili na vlast. Ona je pod njihovim pritiskom zabranila rad nedjeljom. Priča je pala na Ustavnom sudu. Pa je onda izrađena nova verzija zakona koja je ograničavala rad nedjeljom. Pa je i to ljosnulo kao neustavno. I zapravo, pokazalo se da je kompletna zakonska regulativa o radnom vremenu upitna. Kako se to obično govori – koči poduzetništvo, koči konkurentnost, u nepovoljan položaj stavlja dio sudionika na tržištu.
Pa je vlast, nakon nekih dvije godine odlučila promijeniti taktiku. Priprema izmjene zakona o trgovini u kojima, primjerice, radno vrijeme uopće neće biti regulirano. Sve zbog tržišne utakmice. Sada nitko iz poslodavačkih krugova ne može niti pokušati pomisliti da država propisima, barem u sektoru trgovine, koči poduzetništvo. Ni u snu! Država se poduzetnicima u trgovini duboko klanja, odgovarajući na njihove najskrivenije želje.
Dakle, u budućnosti će trgovci posve legalno raditi od jutra do sutra. Ako se gazdi isplati držati dućan otvoren. Radnici će raditi sve više i više. Možda će doći i do nekog blagog rasta zaposlenosti. No, osnovni problemi neće biti riješeni. Radnici će i dalje raditi za kikiriki, njihova ljudska i radna prava će se kršiti. I nitko neće odgovarati. Ne zbog toga što je zakon nešto zabranio ili dopustio, ili naredio. Nikakav problem nije ako kvartovski dućan mješovitom robom radi cijelu noć. Problem je ako radnik u njemu nije plaćen. A to se nikakvim propisom ne može regulirati. Ups! To je propisima regulirano. Ali, zakoni postoje da ih se krši. Sustav kažnjavanja postoji da bi se kazna izbjegla. Jedino što se poštuje, zvuk je novca kojeg osjete rijetki.
Preuzeto s: nhs.hr