Društveno odgovorne krvopije

U toj poslovnjačkoj kremi je i 14 uspješnih poduzeća i njihovi još uspješniji menadžeri što ih je ovih dana ishvalio i predsjednik države. Naravno, posebno naglasivši komponentu društvene odgovornosti. A to što u 11 od 14 silno uspješnih firmi radnici primaju ispodprosječne plaće, nije bitno. Bitno je da su poduzeća zakon, da su menadžeri zakon, da su društveno odgovorni do nebesa, da su... To što se tek rijetki uspješni menadžeri mogu pohvaliti i zadovoljnim radnicima, na čijim je leđima izrasla i menadžerska uspješnost, koga briga. Jer, zadovoljan radnik i uspješan menadžer nekako ne mogu stati u isti krug. Ne zbog toga što je to nemoguće, već zato što strana kapitala tako želi.

Prema definiciji što je daje Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), pojam i praksa društvene odgovornosti poduzeća odnose se na cjelokupan raspon njegovog djelovanja, i na sve odnose koje pritom uspostavlja. Što neko poduzeće proizvodi, kako kupuje i prodaje, kako utječe na okoliš, kako zapošljava, osposobljava i utječe na razvoj vlastitih ljudi, kako ulaže u društvenu zajednicu i poštuje ljudska i radna prava. Svi ti elementi na hrpi određuju ukupan utjecaj određenog poduzeća na društvo.

Četiri su temeljna područja djelovanja poduzeća u kontekstu društveno dogovornog poslovanja – ponašanje na tržištu, odnos prema zaposlenima, odnos prema okolišu te odnos s lokalnom zajednicom i društvom u cjelini.

Dakle, poprilično kompleksna situacija. Međutim, u praksi se ona pojednostavljuje do bola. Da bi bio tituliran kao društveno odgovorno poduzeće, najčešće je bitno koliko si novčanih jedinica utrošio u zajednicu. Štediš li energiju rabeći alternativne ekološke izvore – društveno si odgovoran. Kupuješ li štedne žarulje, društveno si odgovoran. Recikliraš li proizvedeno smeće, opet si društeno odgovoran. A tek kad izgradiš kakvo dječje igralište pokraj svog poslovnog prostora i tako oplemeniš lokalnu zajednicu, ma tada krila društvene odgovornosti rastu. I još uložiš u nezbrinute, pokreneš kakvu humanitarnu akciju i sve to, naravno, na velika zvona oglasiš...

I tako, dok u očima javnosti poduzeće gradi sliku društvene odgovornosti, unutar vlastitog dvorišta uglavnom se ponaša dijametralno suprotno. Nerijetko se tako krše osnovni zakoni tržišta rada. Radnici, posebno kod društveno odgovornih trgovaca, tekstilaca, građevinaca, rade za plaću od koje jedva da mogu pola mjeseca preživjeti. Radi se daleko više od zakonom propisane satnice, ali se plaća samo onaj zakonski minimum. Jer, bilo bi neprimjereno iskakati iznosima plaća iz prosjeka djelatnosti. Uostalom, rast radničkih primanja smanjuje profit poslodavca i uspješnost menadžera.

»Moja firma je moja obitelj. Moji radnici su moja djeca. Kako bih mogao zbrinjavati neke daleke, još nerođene potomke, a da istovremeno gledam kako njihova djeca gladuju? Radije bih se ubio«, tako je nedavno Slobodan Janjušević, vlasnik srpske tvrtke »Kira suri« za proizvodnju kotlova opisao svoju poslovnu logiku. Javnost je zaintrigirao jer je radnicima podijelio beskamatne kredite na 100 godina, financirao gradnju obiteljskih kuća, kupovao im zemljišta, osigurao službene automobile... Čudan neki lik. Posve netipičan privrednik čije se poteze komentira s dvije riječi: »Koja budala«!

U osnovi taj poslodavac je zapravo društveno odgovoran i tu svoju društvenu odgovornost gradi još u vlastitom dvorištu. A to se tako ne radi! Jer društveno odgovorno poslovanje, prije svega, treba biti jedan veliki marketinški trik. Umjetno stvorena slika u javnosti o određenom poduzeću.

 

 

Preuzeto s: nhs.hr