Ako predsjednica Vlade još uvijek ne želi otvoreno priznati koje će se konkretno državne tvrtke privatizirati, odnosno jesu li na popisu strateški važne Hrvatske vode i Hrvatske šume kojih se belosvjetski i domaći predatori jedva čekaju dočepati, onda još uvijek ima skrupula i dvojbi, onda još uvijek za nju (i za nas) ima spasa. Jer, bude li poslušala Borislava Škegru i radi sanacije proračunskog deficita naumi rasprodati i ovo malo državnih i javnih poduzeća koja su nam ostala, možemo biti sigurni da to neće, pogotovo ne dugoročno, pomoći ni proračunu ni državi. Ali će od toga svakako profitirati Škegro i njegovi poslovni prijatelji.

Kako postoji opravdana sumnja da će dežurni branitelji vrlog neoliberalnog svijeta svaki sljedeći redak protumačiti kao »histeričan« napad na kapitalizam i poduzetništvo, valja neke stvari dodatno pojasniti. Možemo li, primjerice, Njemačku i svaku od njenih saveznih država uvrstiti ako ne u »komunističke« a ono barem u »antikapitalističke« zemlje, samo zato što i dan danas upravljaju brojnim infrastrukturno važnim i profitabilnim tvrtkama poput banaka, željeznica, avioprijevoznika, telekoma...? Konkurencija i tržište dakle nisu ukinuti. Nadalje, kako je moguće da jedna liberalna, ali socijalno osjetljiva, država kao što je Nizozemska nije rasparčala svoju poštansko-telefonsku tvrtku pa onda, zadržavajući poštu, prodala svoje telekomunikacije, nego i danas, makar i u velikoj konkurenciji, bilježi dobit od fiksne i mobilne telefonije usmjeravajući ga u »servisiranje države«? Nisu li onda i Nizozemci »prikriveni komunisti«?

Kada je Margaret Thatcher, ljubimica naših konzervativaca i neoliberala, privatizirala Britanske željeznice trebale su godine da se sanira učinjena šteta uz veliko negodovanje građana. Možemo u beskonačnost nizati primjere koji prkose dogmi o superiornosti privatnog vlasništva nad javnim te iznimnim učincima »nevidljive ruke« koja regulira tržište. Ključna je prije svega sposobnost menadžmenta da opstane na tržištu a ne sam tip vlasništva. Kao i svijest svake vlasti koja privremeno, od izbora do izbora, dobije mandat upravljati državnim resursima da joj uz dobro gospodarenje primarno u fokusu mora biti javni interes i dobrobit građana.

Putra na glavi imaju i Matešina i Račanova i Sanaderova vlada. Pod izlikom saniranja proračuna, financijskih problema i potrebe investiranja, mnoge su državne i javne tvrtke nepotrebno i brzopleto prodane. Sada vidimo koliko je sve bilo uzalud. Izgubili smo potencijalne zlatne koke, ništa nismo dobili a problemi su ostali. Veći nego ikada. Bilo bi bolje da su privučeni strani investitori, da su se otvorila vrata konkurenciji i time promoviralo tržište i kapitalizam umjesto da se odričemo onoga što nas je i sutra, i doslovno za građane koji žive od sredstava proračuna, moglo hraniti te time postanemo kolonija u srcu Europe.

Bilo bi vrijeme da konačno ova Vlada na odlasku osvjetla bar dio obraza, izvuče pouke iz grešaka u prošlosti i zaustavi daljnju rasprodaju barem strateških resursa, blaga 21. stoljeća, voda i šuma. A manjak u proračunu namiri, recimo, skidanjem s državne sise brojnih klijenata vladajuće garniture zbog čijeg smo namirivanja posljednjih godina i dospjeli u proračunsku slijepu ulicu.
 
 
Izvor: Novi list
Autor: Neven Šantić
Objavljeno: 21. 1. 2011.