Vlada steže obruč oko sindikata
(NOVI LIST) Zakon o radu, Zakon o reprezentativnosti, Zakon o računovodstvu neprofitnih udruga, pa i Zakon o zaštiti na radu. Svi ti dokumenti nalaze se u postupku donošenja i svi oni na neki način umanjuju ulogu sindikata. Neki, poput računovodstva neprofitnih udruga, i poslodavaca. I zbog tog zakona sindikati će, sasvim sigurno, državu tužiti Međunarodnoj organizaciji rada. No, to je samo jedna od karika stezanja obruča oko, prije svega, sindikata.
O tome koliko je važan socijalni dijalog, koliko ga treba njegovati i zbog čega, naslušali smo se i u prošlosti i u sadašnjosti. Jedna od karika tog prevažnog socijalnog dijaloga su i sindikati. Koliko su oni važni pokazuju i aktulani prijedlozi zakonodavnih izmjena. Prijedlogom zakona o računovodstvu neprofitnih organizacija, nad sindikalnim kao i poslodavačkim udrugama javna vlast pokušava uspostaviti kontrolu.
No, puno opasnije stvari kotrljaju se kroz neka nova rješenja unutar radnog zakonodavstva. I dok se postupak utvrđivanja reprezentativnosti udruga više kao i udruga niže razine utvrđuje Zakonom o reprezentativnosti, dodatno administriranje propisuje se i kroz izmjene Zakona o radu. I tu se igra na kartu onog što bi u svakoj demokratskoj državi trebalo biti nedopustivo – ograničavanje slobode udruživanja. Ovoga puta propisivanjem obveze izvještavanja o održanoj skupštini, što je u pravilu najviše tijelo sindikata, kao i broju članova. Prebrojavanje članstva pritom se regulira zakonom o reprezentativnosti.
Fleksibilnije uređenje odnosa na tržištu rada za sobom nosi i umanjivanje uloge sindikata u radnim odnosima, barem prema zakonodavnim prijedlozima. Pa se tako iznimke od primjene odredbi o dnevnom i tjednom odmoru ubuduće više neće regulirati kolektivnim ugovorom, već odredbama ZOR-a. Poslodavci će raspored radnog vremena uređivati sami, uz obvezu da unaprijed izvijesti radnika o preraspodjeli. Tek u slučaju da se preraspodjela kreće između 56 do 60 sati tjedno sindikati stupaju na scenu. Drugim riječima po nalogu poslodavca radnik dnevno može raditi 16 sati. A ako kojim slučajem preraspodjela pretpostavlja da radnik nema osam propisanih sati odmora, onda će se to uređivati kolektivnim ugovorom. Na mala vrata u igru se ubacuju i radnička vijeća prijedlogom da se puno radno vrijeme može ugovoriti kolektivnim ugovorom ali i sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca. To do sada, kao ni plaća i ostale teme kolektivnog ugovora nije bilo u nadležnosti radničkog vijeća. Zadiranje u radno vrijeme, početak je oduzimanja »ovlasti« sindikatima za kolektivno pregovaranje. Takvo marginaliziranje sindikata dogodilo se u nizu zemalja u kojima su se proteklih godina provodile mjere štednje. Krajnja posljedica na domaćoj sceni mogla bi biti da će se i ono malo kolektivnih ugovora u zemlji kroz koju godinu pretvoriti tek u lijepu uspomenu.