Ovakvi porazni rezultati i sve prazniji državni proračun u kojem se jedva nađe novaca za mirovine ili plaće osnovnih službi, nagovještaju da se Hrvatskoj crno piše, pa ne čudi i što se bankrot države spominje sve češće.

Stečaj države

Bankrot države podrazumijeva situaciju u kojoj država više ne može plaćati potraživanja vjerovnika, bilo da se to dogodi izostankom uplata ili objavom Vlade. Bankrot ili stečaj može se dogoditi iz nekoliko razloga, a jedan od njih je izuzetno blizak situaciji u kojoj se nalazi Hrvatska. To je velika zaduženost države koja je rezultat nagomilanih proračunskih deficita, što je upravo slučaj kod naše Vlade koja krpa rupe u proračunu zaduživanjem.

Nesklad između prihoda i rashoda države svake je godine sve veći i usprkos pokušajima rasprodaje, odnosno privatizacije državne imovine poput autocesta ili banaka, osiguravajućih društava i slično, Vlada je prisiljena intervenirati zaduženjem.

Bankrot se može spriječiti na više načina, od povećanja gospodarske aktivnosti koja rezultira i većim prihodima u proračun, kratkoročno i podizanjem nameta (što dugoročno dovodi do još većih problema) te rezanjem rashoda, što je trebala biti i najjača mjera aktualne Vlade.

Nažalost, gotovo ništa od dosadašnjih mjera nije bilo usmjereno prema pravom rezanju troškova ili su isti bili tek pokušaj ušminkavanja, kao što je slučaj s famoznim outsorcingom. Upravo na tom pokušaju pokazuje se potpuna bezidejnost aktualne Vlade, jer umjesto da smanjuju prekomjernu administraciju, troškove su htjeli rezati upitnim prebacivanjem popratih djelatnosti u privatne ruke. Nejasno je kako se može održati ista razina usluge, s istim brojem zaposlenih, a da se postignu uštede i još da pritom privatni davatelji usluga zarade. U takvom pokušaju postavlja se i pitanje zašto se eventualna pozitivna rješenja iz privatnog sektora, koja bi omogućila uštede, nisu primijenila u aktualnoj situaciji. Kako bilo, outsorcing se pokazao kao još jedan pokušaj prelijevanja iz šupljeg u prazno, pokušaj da se tek statistički i naizgled pred izbore smanji broj zaposlenih u javnom sektoru.

Strašne posljedice

Prekomjerna potrošnja države povezana je s nekoliko problema koje osjećaju i druge zemlje u svijetu. Neke od njih imaju izuzetno opterećen državni proračun zbog visokih troškova za naoružanje i vojsku ili velike izdatke za narušeni bankarski sustav, što kod nas nije slučaj. Druga se grupa zemalja, među kojima je Hrvatska negativni lider, u problemima može naći zbog loše gospodarske situacije. Treći je razlog neodrživost socijalnog, mirovinskog i zdravstvenog sustava, što također u posljednje vrijeme uzrokuje probleme i u razvijenijim zemljama, koje se s tim problemima ipak lakše nose. Četvrti je razlog prekomjerne potrošnje golemi birokratski aparat i tu je Hrvatska, obzirom na broj stanovnika, među crnim rekorderima Europske unije.

Svi ovi razlozi pojedinačno mogu izazvati nesklad u državnom proračunu na duže vrijeme, a kako Hrvatska muku muči s gotovo svime nabrojanim, sve je teže održavati ravnotežu i stoga upozorenja stranih i domaćih ekonomista treba uzeti za ozbiljno. Hrvatska se zahvaljujući relativno malom vanjskom dugu (malom u odnosima razvijenih europskih zemalja, ali velikom u odnosu na zemlje sa sličnim potencijalima), još uvijek može relativno povoljno zaduživati i time odgađati eventualni bankrot. No, kao i u biznisu, zaduživanje bi trebalo iskoristiti ne za održavanje ili produljivanje agonije, već za dodatni rast i razvoj koji će omogućiti i povrat zaduženja.

Uz zaduženje, monetizacija ili privatizacija, odnosno rasprodaja autocesta, pa i druge imovine poput državnih poduzeća ili najma atraktivnih nekretnina, su tek vatrogasne mjere, uz napomenu da time gubimo i dio osnovnog kapitala kojim raspolažemo. Sve to bankrot države može odgađati još neko vrijeme, kao i zaduživanje.

Posljedice koje ćemo svakako osjetiti i prije bankrota, a s njim zasigurno, su neke od navedenih jer odluka o možebitnoj rasprodaji državne imovine u slučaju stečaja više nije pitanje o kojem odlučuje Vlada, a na red dolaze i sva ostala dobra kojima država raspolaže, od šuma i rijeka do obale i otoka. Posljedice državnog stečaja u kratkom roku osjetili bi i građani, ali ne u obliku eventualnih i blažih reformi, već drastičnog rezanja socijalnih prava, mirovina i plaća te mnogobrojnih otkaza u javnom sektoru. Ionako osiromašeni građani, pogotovo socijalno ugrožene skupine poput umirovljenika, uz manju mirovinu, mogu u najcrnjem scenariju računati i na velika ograničenja u zdravstvenom sustavu, koji bi u većoj mjeri prestao biti besplatan.

Školstvo je još jedna javna usluga koja bi u većoj mjeri prešla u privatne ruke, a time bi i kvaliteta obrazovanja zasigurno više ovisila o iznosu koji možete odvojiti za školovanje svoga djeteta.

Za posrnulo gospodarstvo u stečaju države također nema dobrih vijesti, jer bankrot države nosi još veći pad potrošnje, kao i pad povjerenja građana drugih država u koje se proizvodi iz Hrvatske izvoze.

Stečaj nam ne gine

Ove posljedice građani i poduzetnici mogli bi osjetiti i prije nego Vlada proglasi stečaj ili u slučaju da on ostane relativno neslužben, kao što je bilo u slučaju Grčke koja se po svim pokazateljima našla u stečaju. Hrvatskoj po svemu sudeći prijeti upravo grčki scenarij, jer teško je zamisliti da bi Europska unija dozvolila bankrot jedne od svojih članica, koliko god građani razvijenijih zemalja članica rogoborili protiv financiranja propalih zemalja.

Dakle, i bez stečaja Hrvatska će vrlo skoro dobiti drukčiji tretman od sadašnjeg u kojem Europska unija Vladi dozvoljava da sama pokušava smanjiti deficit i razinu javnog duga. Naime, postupak prekomjernog deficita u kojem se nalazi Hrvatska, usprkos jasnim naputcima i rokovima iz Bruxellesa, još je uvijek relativno blag i postupak smanjenja deficita ostavljen je na izbor Vladi.

U slučaju da se deficit ne uspije smanjiti u roku tri godine, koliko je preporuka Bruxellesa, na snagu stupaju drukčija pravila i kreće se u teške pregovore, gdje bi prvo došlo do drastičnog rezanja vrijednosti državnih obveznica. Time bi se srušio sustav mirovinskih fondova koji većinu svoje imovine drže upravo u državnim obveznicama, ionako prema svjetskim rejting agencijama proglašene “smećem”. Rezultat je naravno rušenje mirovinske reforme i dodatno smanjenje mirovina, za koje bi i država morala smanjiti izdatke.

U slučaju bankrota jedna od povoljnih stvari je otpisivanje većeg dijela potraživanja, kod primjerice Argentine, no dok god će nas EU držati dalje od službenog stečaja, niti od otpisa dugova nema ništa. Eventualno bi se u sklopu pregovora mogao dogovoriti određeni reprogram, no zasigurno s još većim kamatama i povećanjem javnog duga.

Za razliku od Grčke, koja se uspješno oduprla pritiscima za rasprodaju državne imovine i to isključivo jer u prvim plasmanima milijardi eura pomoći EU još nije uvidjela razinu krize u toj zemlji, Hrvatska bi svakako dobila ultimatum prema kojem bi došlo do prodaje državnih poduzeća poput HEP-a, Janafa i vlasničkih udjela u drugim tvrtkama, naravno za daleko niže iznose od tržišne cijene.

Smanjivanjem državnih rashoda, uz vjerojatno jednako porezno opterećenje, Hrvatskoj bi zaprijetila i inflacija. To pak vodi strahu građana za vrijednost njihove imovine i masovna podizanja štednje, što pak država mora spriječiti zabranom podizanja uloga, kako bi spasila banke od propasti. Na taj je potez bila prisiljena i Argentina 2000. godine, što je uz opće osiromašenje izazvalo masovne prosvjede i nerede u kojima su stradali deseci tisuća ljudi.

Da i bez službenog bankrota građani loše reagiraju na drastične rezove pokazalo se i u Grčkoj, koja je doslovce gorila u nezadovoljstvu naroda koje se prolilo po ulicama. Obzirom da je Grčka kao i Hrvatska izrazito okrenuta turizmu, možemo već unaprijed vidjeti i posljedice za naš turizam, što bi samo dodatno produbilo krizu.