Koliko ima punoljetnih birača u Hrvatskoj? Ne zna se. Kao što se ne zna ni koliko ima štakora što su preplavili obezglavljeni Zagreb, koji je zaboravio na vrijeme odraditi deratizaciju. Stoji da štakore nitko ne bi trebao prebrojavati, ali i to da bi birači ipak trebali biti važniji od štakora. Ukoliko uzmemo u obzir teoriju o životu u parlamentarnoj demokraciji, odnosno društvu u kojem, barem na papiru vladaju građani (birači), jer imaju pravo birati i biti birani na slobodnim, transparentnim, legalnim i nadasve »poštenim« izborima, logičnim se čini da bi netko te ljude trebao prebrojiti. Tek toliko da znamo kolko nas ima. Odnosno glasaju li u nas mrtvi, nerođeni, izgnani, iseljeni? Na popisima birača imamo po 50 ljudi na istim adresama tako da i rezultati izbora komotno mogu plivati na razini abnormalne statističke pogreške od pola milijuna gore ili dolje. Ovaj naoko jednostavan problem ne može se riješiti već skoro 25 godina u državi članici Europske unije, gdje su navodno usvojeni i nametnuti postulati uređenja modernog i naprednog demokratskog društva, koje bi teoretski trebalo predstavljati vrhunsko civilizacijsko postignuće. Vratimo se stoga problemu glodavaca u metropoli.

Zagrebačka kriza sa štakorima moglo bi se lako riješiti samo kad bi trenutno vladajuća, prva i najvažnija Zagrepčanka, Sandra Švaljek mogla direktno komunicirati s pritvorenim Milanom Bandićem. Međutim, Švaljek kaže da u Remetinec ne ide, već s gradonačelnikom komunicira preko odvjetnika, što je problem, jer odvjetnik ko odvjetnik, vjerojatno nikad i nigdje, unatoč silnim pročitanim knjigama o pravu i pravdi, nije mogao izučiti elementarne postulate populizma i efikasnosti upravljanja lokalnom zajednicom, predmeta na kojem je Milan Bandić doktorirao i u praksi potvrdio cijela sabrana djela na temu gradonačelnika kao neočekivane sile koja se pojavljuje iznenada i uvijek rješava stvar. Bandić bi ovih dana, samo da može, na jutarnje trčanje ponio barem samostrel, odradio svojih desetak kilometara i pohvalio se brojem likvidiranih glodavaca po zagrebačkim parkovima i ulicama. Trčali bi za njim i savjetnici i PR-ovci, pročelnici i direktori, sva svita, naravno i građani, pa bi se i štakori prorijedili dok kažeš keks. Bilo bi ih lako prebrojati i ne bi bilo viška ili manjka od pola milijuna unutar statističke pogreške.

Taj bi nauk dobro došao i ministru uprave Arsenu Bauku, koji je prije i poslije dolaska na vlast obećavao puno toga. »Popis birača je jedna od onih stvari po čemu će se ocjenjivati uspješnost ove Vlade i po čemu će se ocjenjivati je li ova država uređena i ima li država mehanizme da uvede red ili ne«, kazao je Bauk, nema tome ni dvije i pol godine. Prije nekoliko dana Ministarstvo uprave obavijestilo je Udrugu »U ime obitelji« da se 21. rujna 2014. u registru birača nalazilo upisano 4.042.522 punoljetnih osoba s biračkim pravom koje imaju prebivalište u RH, a dodatnih 482.614 nema prebivalište u RH. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku prilikom zadnjega popisa stanovništva 2011. godine, utvrđeno je da u Hrvatskoj živi 3.487.034 punoljetnih osoba, danas vjerojatno i manje, jer su demografska kretanja u Hrvatskoj takva da procjene govore kako je prošle godine otišlo i otuđilo se još 12.500 punoljetnih osoba. Gdje su nestali toliki ljudi? Kome vjerovati? Ili je popis stanovništva bio jedna glupa i uzaludna rabota ili se ministar Bauk zaigrao u brojanju. Moglo bi biti da ona veća brojka služi samo za obaranje referendumskih inicijativa, a druga za sve ostalo. Što će reći da se građani Hrvatske rađaju, žive i umiru u skladu s dnevno političkim potrebama. A to je nalik potrazi za Božjom česticom, jer se Hrvati ne mogu toliko množiti koliko ih Bauk može izbrojiti. Nema smisla lamentirati je li ova država uređena ili nije, pa pričati kako je u Hrvatskoj računica teška, jer imamo daleko više ljudi nego u Andori ili San Marinu. Dovoljno je referirati se na obećanja ministra uprave i konstatirati kako je on u svom mandatu nešto ipak postigao. Dokazao je da ova država nema mehanizme za uvođenje reda, jer nema odgovora na pitanje tko će zbrojiti građane Hrvatske. Ako mehanizama ima oni služe za uvođenje zabune i kontradikcije, za manipulacije i obmane.

Birači su nalik štakorima što slobodno i zaigrano trčkaraju pred zgradom zagrebačkog kolodvora i grickaju otpatke, mrvice kruha, žireve i šišarke. Tko zna kolko ih ima. Deratizaciju je najbolje ne spominjati. Nismo mi krivi što nas nema tko pobrojiti, podijeliti osobne iskaznice i jednom zauvijek objasniti nam da samo glupani izlaze na referendume, a poželjni, pametni i poslušni biraju uvijek iste političke stranke na tzv. festivalima demokracije, koja je odavno dosegnula takav nivo slobode da i mrtvi mogu glasovati ako ustreba. A to nije samo civilizacijsko postignuće, već pravi mađioničarski trik, iluzija i opsjena. Možda se barem u Zagrebu problem može riješiti. Ako država provede popis stanovništva među punoljetnim štakorima s pravom glasa nestalo bi preko noći barem pola milijuna neposlušnih beštija. A to, valja priznati, uopće nije malo.
 
 
Izvor: Novi list
Autor: Darko Pajić
Foto Damir ŠKOMRLJ
Autor: Darko Pajić