Dobra je vijest da je Hrvatska počela izvoziti. Loša je da zasad udbaši predstavljaju hrvatski izvozni proizvod, kao i da je riječ o jednom jedinom čovjeku, Josipu Perkoviću, koji je konačno odletio u pečalbu na sud u Njemačku i ostavio makar tinjajuću nadu da bi jednog dana u Hrvatskoj mogao započeti proces lustracije. Ili bi se o tome počelo ozbiljnije razmišljati. Kad je riječ o izvozu hrvatskih proizvoda, koji nemaju veze s jugoslavenskim tajnim službama, stvari ne stoje dobro.

Još jedna u nizu loših vijesti za hrvatsko gospodarstvo i državu glasi da je opet snižen kreditni rejting, ovaj put od Agencije Standard & Poor's, koja je po tko zna koji put iznijela sve one krajnje zabrinjavajuće podatke o hrvatskoj ekonomiji, javnom dugu i recesiji, što traje šestu godinu zaredom i svejedno joj se ne nazire kraja. Rejting agencija konstatira kako vladajuća koalicija u dvije godine otkako je došla na vlast, nije uspjela uvesti reforme koje bi značajno poboljšale izglede gospodarstva za rast. Dodaju nimalo optimistične prognoze po kojima će opći državni dug u razdoblju od 2013. do 2016. godine prosječno iznositi 6 posto BDP-a godišnje, kao i da će isplate kamata porasti na 9,4 posto prihoda. Što jasno govori da Hrvatska sve dublje pada u spiralu dužničkog ropstva i postaje predmet lihvarenja i kamatarenja.

Hrvatska Vlada se naprosto nema čime pohvaliti. Još uvijek im je najveća planirana investicija monetizacija autocesta. Ukoliko se to uopće može zvati investicijom. I razvojnim projektom, jer monetizacija sigurno neće otvoriti niti jedno jedino radno mjesto. Ni jučer niti jedan ministar ili premijer nije našao bilo kakve protuargumente za tvrdnje S&P-a. Oni i dalje samo pričaju o investicijama i sustavno se prave da ne vide kako u susjednoj Srbiji svi ulažu, Rusi, Kinezi, Nijemci... Spominju goleme investicije u riječkoj luci i pritom okreću glavu od činjenice da je promet suhog tereta u najvećoj luci prošle godine spao na razinu iz poslijeratnih godina s kraja devedesetih.

Unatoč ulasku u Europsku uniju i dovršenju jedinog kontejnerskog terminala na Brajdici. I dalje pričaju o 2020. godini kao da će tada kule dotaknuti nebo, a riječki prometni pravac odjednom oživjeti, iako je realizacija planova gradnje terminala, pruge i ceste užasno skupa i neambiciozna. Te u najboljem slučaju stavlja riječki promet na razinu kapaciteta, koje već danas ima Trst i prometa, kojeg već ostvaruje Kopar. Ne žele vidjeti niti primjer strave i užasa iz riječke industrijske zone na Kukuljanovu odakle se iseljava i ono malo proizvodnih pogona kako bi otišli u Jagodinu ili neku drugu zonu u Srbiji, gdje je investitorima sve besplatno, od zemlje do infrastrukture, pod uvjetom otvaranja proizvodnih i drugih pogona i zapošljavanja njihovih radnika. Tamo je besplatno, ali u Hrvatskoj nije. Treba platiti bilo na Kukuljanovu ili u Rijeci, gdje već desetljećima bivši industrijski kompleksi u središtu grada zjape prazni, jer nitko nije toliko lud u njima pokrenuti bilo kakav posao pod sadašnjim uvjetima.

Nije nažalost čudno što Agencija S&P Hrvatsku vidi kao zemlju visokog rizika u kontekstu mogućih socijalnih nemira. U trenutku sindikalnih priprema za generalni štrajk o kojem je proveden referendum s vrlo visokom izlaznosti i ogromnom podrškom štrajku, koji se pokreće zbog izmjena Zakona o radu. Broj nezaposlenih je premašio 376.000 ljudi i zemljom vlada apatija, očaj i siromaštvo. Što je doista opasno, jer je riječ o tempiranoj bombi.

Vladajuća politička elita kao da je nesvjesna situacije. Za premijera ne postoji niti jedan ministar kojeg bi trebalo promijeniti, jer nije dovoljno dobar. Ne postoji niti jedan nezavisni ekonomski stručnjak, čije bi riječi i savjete trebalo barem djelomično poslušati. Potpredsjednica Vlade Milanka Opačić prošlog se tjedna javno naljutila na članak objavljen u britanskom The Economistu, gdje navode kako je hrvatska Vlada nezainteresirana za gospodarstvo u zemlji s previše nezaposlenih, rastućom ksenofobijom i mržnjom. Ona misli da su takve tvrdnje uvredljive za Vladu koja radi dvostrukim kapacitetima u odnosu na sve prethodne koje su nas uvalile u ove probleme i koje deset godina ništa nisu radile. Iako se tom dobrom radu ne vidi konkretnog traga i dokaza. Tom logikom Opačić se sada slobodno može naljutiti na mišljenje rejting agencije. Jer ni oni ne vide pozitivne učinke rada Vlade u trećoj godini mandata.

Stvari polako prerastaju u tragediju apsurda. A Hrvatska sve više podsjeća na onaj brod duhova krcat štakorima, kojeg nitko nije htio uzeti u staro željezo. Pa se u Kanadi otkinuo u oluji, oslobodio i besciljno pluta sjevernim Atlantikom. Kao spomenik bolje industrijske prošlosti. Izgrađen davne 1976. godine u kraljevičkom škveru, kojeg više nema. Iako je bilo najstarije na Jadranu i dičilo se sa tri stoljeća rada. Nisu mu glave došli ni svjetski ni lokalni ratovi, ali jesu čari divljeg kapitalizma i tranzicije na hrvatski način. Uz nastavak besciljnog plutanja i plovidbe bez kompasa. Kreditni rejting sada je BB. Može ga se i drugačije zvati. Štakoranom na brodu Hrvatska.
 
 
Izvor: Novi list
Autor: Darko Pajić
Foto Sergej DRECHSLER
Objavljeno: 25.1. 2014.