REFORMAMA po leđima stanovnika

Sindikalni forum (FZZ), Solidarnost i Svepoljski sindikalni savez (OPZZ) proteklih su dana na ulice Varšave izvele tisuće radnika tražeći, među ostalim, i povećanje minimalne plaće koja u Poljskoj iznosi 392,73 eura ili 20-ak eura više od našeg bruto minimalca.

Poljski sindikati od vlade traže i da povuče odluku o podizanju dobi za umirovljenike na 67 godina života, ali i veću socijalnu pomoć za najsiromašnije građane. U ovom tjednu na izmaku, na ulice je radnike pozvala i nekolicina francuskih sindikata zbog mirovinske reforme koja bi trebala biti potvrđena u žurnom postupku tijekom listopada, a primjenjivat će se od iduće godine. I radnici i poslodavci u toj zemlji od iduće godine trebali bi uplaćivati veće mirovinske doprinose, ali bi pritom vlada ublažila teret za poslodavce smanjivanjem socijalnih davanja iz plaća.

Radnici dviju europskih zemalja bune se zbog reformi, vrlo sličnih onima koje Vlada u Hrvatskoj priprema svojim građanima. Ključna je riječ priprema, jer za razliku od Poljske ili Francuske u kojima su itekako definirane izmjene zakonodavstva na koje sindikati reagiraju, kod nas imamo priču koja se raspreda mjesecima, s vrlo malo jasno definiranih promjena o kojima bi valjalo raspravljati, pregovarati, dogovarati. Sveobuhvatne izmjene na tržištu rada trebale bi stupiti na snagu s idućom godinom, a većina planiranih promjena još nije stavljena na papir na način da bi se sa zainteresiranim stranama ozbiljno o tome pregovaralo. Odnosno, planirane promjene zahtijevaju puno snažniju raspravu od komentiranja procjene učinaka propisa i nekoliko javnih tribina o zakonima za koje su mahom poznate samo teze.

Devet propisa

U ovom trenutku u Hrvatskoj je otvoreno najmanje devet propisa o kojima će itekako ovisiti sudbina ne samo onih koji su već prisutni na tržištu rada, već i onih koji na to tržište trebaju ući ili će ga napustiti i otići u mirovinu. Mijenjaju se Zakon o mirovinskom osiguranju, Zakon o radu, Zakon o posredovanju pri zapošljavanju i pravima za vrijeme nezaposlenosti, Zakon o reprezentativnosti, a najavljene su i izmjene Zakona o stažu osiguranja s povećanim trajanjem, odnosno zakona o beneficiranom stažu. Novim propisima regulirat će se pitanje potpora za očuvanje radnih mjesta, kao i povremeni poslovi. Regulacija europskih radničkih vijeća, pak, izdvojit će se iz Zakona o radu u poseban propis, dok će se odredbe o prekograničnom spajanju i pripajanju pripisati Zakonu o trgovačkim društvima. Osim posebnog propisa o Europskim radničkim vijećima, iz ZOR-a će proizići još jedan poseban propis koji će govoriti o suodlučivanju radnika u Europskoj zadruzi. A tu je i zakon o otpremnima koje također »lete« iz radnog zakonodavstva. Baš kao što će iz njega odletjeti kompletna zaštita trudnica. Iako je riječ o radno-pravnoj zaštiti, dakle pravima koja proizlaze iz rada, ona će biti regulirana isključivo Zakonom o rodiljnim i roditeljskim potporama. U svoj toj šumi ne treba zaboraviti i kako je u planu izrada novog zakona o plaćama koji bi se odnosio na proračunske korisnike. A ovih dana krenulo se i u razgovore o iznosu minimalne plaće u idućoj godini.

Sveobuhvatne izmjene radnog zakonodavstva u širem smislu imaju jedan cilj, dodatno fleksibilizirati tržište rada, odnosno smanjiti indeks zakonske zaštite zaposlenja kako bi se potaknulo novo zapošljavanje, prije svega mladih. Pa će se sa svrhom smanjenja nezaposlenosti i povećanja zaposlenosti, olabaviti uvjeti poslovanja agencija za zapošljavanje koje se kod nas, zbog ograničenja u poslovanju, nisu uspjele ukorijeniti. No, zakonodavne izmjene trebale bi im dati krila kako bi udio ustupljenih radnika na tržištu sa sadašnjih 0,3 posto porastao. Agencijski radnik poslodavcu je u startu jeftiniji, prema europskim pokazateljima i do 40-tak posto.

Na mala vrata tako će otvoriti prostor za bujanje slabo plaćenih, nesigurnih poslova. Tim više jer će se zakonom o povremenim poslovima proširiti krug takozvanih poslova male gospodarske vrijednosti za koje će se uvesti, po uzoru na poljoprivredu, vaučeri odnosno vrijednosni kuponi. Ukratko, poslodavac će vaučerom kupovati minimalne poreze i doprinose za dnevni rad radnika. Radnik će tako skupljati obvezne doprinose i koliko god takva situacija bila bolja od rada na crno, u konačnici »vaučerac« teško da može računati da će povremenim radom zaraditi i minimalnu mirovinu. Sve u svemu, rast će krug zaposlenih, a siromašnih.

Nulsatni ugovori

Srećom, u ovoj zemlji pouzdanih statistika o tržištu rada nema. Pa tako niti ne znamo koliko, primjerice, radnika u poljoprivredi danas zaradi dnevnicu višu od minimalno propisanih 70-tak kuna. Tako ni za koju godinu nećemo znati koliko zarade i mogu li od toga živjeti, primjerice, osobe koje kuhaju, čiste ili glačaju u nekom domaćinstvu, skrbe povremeno o starijoj osobi ili rade neki drugi povremeni posao »male gospodarske vrijednosti« (koji su to sve poslovi još nije definirano). Ali ćemo zato znati da službene brojke o nezaposlenima padaju. Hrvatska, dakle, službeno nema famozni britanski nulsatni ugovor koji je predmetom sve veće kritike koja bi uskoro mogla dovesti do njegove redefinicije. No, promjene u radnom zakonodavstvu polako ali sigurno kreću se u tom smjeru. Radnik na nulsatnom ugovoru, »skuplja« radnu satnicu, u svakom trenutku treba biti raspoloživ poslodavcu, a istraživanja su pokazala kako prosječno tjedno rade 19,5 sati.

Fleksibilizacija radnog zakonodavstva podrazumijeva i da će se poslodavcima omogućiti liberalnija preraspodjela radnog vremena i to kako bi se »potaknula interna flesibilnost organizacije rada, zadržala radna mjesta te smanjili troškovi poslodavca«. Sindikati će reći kako se izmjenama u preraspodjeli radnog vremena ozakonjuje sadašnja nezakonita praksa. No, to je ionako običaj kada je riječ o domaćem zakonodavstvu. Ako se neki problem ne može ili ne želi riješiti inspekcijskim nadzorima, kaznama, onda će se zakonski regulirati i nekadašnji problem preobličiti u pravilo.

Izmjenom instituta nepunog radnog vremena želja je zakonodavca promovirati rad u vremenu kraćem od 40 sati tjedno. U nepunom radnom vremenu u Hrvatskoj radi oko 73 tisuće radnika. Pritom ih nešto više od 45 tisuća, radom kod više poslodavaca uspijeva doseći punu tjednu radnu satnicu od 40 sati što znači da uspiju i relativno pristojno zaraditi. No, zakonodavac je, a to je jasno iz objašnjenja iskaza procjene učinaka novog ZOR-a, nezadovoljan činjenicom da svega 27,6 tisuća radnika doista radi u nepunom radnom vremenu pa bi tu brojku valjalo povećati. Dalo bi se iščitati kako nikako nije dobro ako radnik radom kod više poslodavaca »zaradi« puno radno vrijeme i time pristojnija primanja te da je potrebno poticati rad niži od 40 sati tjedno, a to hoće li radnik s 10, 20 ili 25 sati tjednog rada imati čime kupiti kruh, nije važno. Odnosno, bitno je da se što više promovira rad od nekoliko sati dnevno ili tjedno. A to koliku će mirovinu radnik u 67. godini života, što bi tamo od 2030. trebala biti nova dob umirovljenja, uspjeti skucati, nije važno.

Ugovaranje »oči u oči«

Kada se u cjelini pogledaju planirane zakonodavne izmjene, jasno je kako će se tržište rada i dalje rastakati, ali i da u budućnosti više neće biti previše mjesta za djelovanje sindikata jer će sve manje biti i klasičnog radnog odnosa. Poticanje rada u nepunom radnom vremenu, agencijskog rada, afirmacija povremenih poslova, sve je to fleksibilizacija koja ne trpi sindikalno organiziranje. A onim rijetkim radnicima u klasičnom obliku rada, koji će u budućnosti opstati, od slabe će koristi biti novost po kojoj će moći u štrajk netom nakon što im je dospjela plaća, ali je poslodavac nije isplatio. Pritom će zakonodavac omogućiti da se od iduće godine plaća ugovara »oči u oči« jer se pravilnicima o radu više neće moći određivati plaća. Tako gdje sindikata nema i gdje nema kolektivnih ugovora, poslodavac će plaću dogovarati direktno s radnikom »dvostranom ugovornom voljom«. Dvostrana volja u praksi može značiti i ucjenu pa će radnici pristajati na svakojake ugovore. A ako kojim slučajem ne pristanu na smanjenje plaće, odnosno izmjenu ugovora, uslijedit će otkaz. To je i sadašnjim zakonodavstvom propisano, ali novost vjerojatno ide u smjeru izvanrednog otkaza, koji je poslodavcu jeftiniji. Ako radnik u tom slučaju poslodavca tuži, usvoje li se prijedlozi resornog ministarstva, u slučaju da spor na sudu dobije radnik bi mogao »izvisiti«. Naime, želja je zakonodavca sudske odštete u slučaju nezakonitog otkaza izjednačiti s otpremninama. Dakle, odšteta gubi svoj smisao. Baš kao što ga gubi i otpremnina.

Današnja funkcija otpremnine u budućnosti će se promijeniti. Odnosno, ona će biti svojevrsna štednja na koju će u konačnici pravo imati ne samo radnik s ugovorom na neodređeno vrijeme, već i oni s ugovorima na određeno vrijeme. I to nakon tri godine rada, naravno ako radnik nije otkaz dobio svojom krivnjom. Od svojevrsne odštete koju poslodavac radniku isplaćuje u slučaju otkaza otpremnina će se pretvoriti u »vezanu štednju« koju radnik može ili ne mora iskoristiti tijekom radnog vijeka. Plan je ukinuti klasične otpremnine i izdvajati u poseban fond određeni iznos doprinosa. To bi radio poslodavac, a tvrdi se, iako dokaza za sada nema, da to poslodavcu neće poskupiti poslovanje. Otpremnine bi se skupljale u posebnim fondovima koji bi ta sredstva ulagali na tržištu i oplođivali. Naravno, rad fonda treba servisirati što će biti dodatni trošak. Radnikov ili poslodavčev? To se ne zna. No, jasno je da će radnik nakon dvadesetak godina staža »zaraditi« otpremninu daleko nižu no što bi je dobio prema sadašnjim minimalnim zakonskim uvjetima.

Uz svo labavljenje tržišta, odnosno, smanjenje indeksa zakonske zaštite zaposlenja, uslijedit će i produljenje radnog vijeka. Sve je još vrlo maglovito, ali ne gine nam rad do 67 godine. Dobna granica postupno će se povećavati. Kako, tek ćemo vidjeti. Švicarska formula po kojoj se sada mirovine usklađuju doživjet će promjene pa bi se ubuduće mirovine usklađivale prema promjenjivom modelu koji će u obzir uzimati rast prosječne plaće i potrošačkih cijena, ali i stanje na tržištu. Tako bi, primjerice, udio rasta plaća i potrošačkih cijena bio 50:50 ako je u prethodnom polugodištu ostvaren nulti rast BDP-a ili je on bio u minusu. No, u slučaju rasta BDP-a omjer bi se promijenio pa bi udio plaća u formuli rastao, a udio cijena padao. Mijenjat će se i formula za određivanje osnovne mirovine tako da bude razmjerna stopama doprinosa za I i II mirovinski stup. Dodatak na mirovinu od 27 posto imali bi i korisnici osnovne mirovine, dakle oni koji su je ostvarili samo izdvajanjem u sustav generacijske solidarnosti. Najveće umanjenje prijevremene starosne mirovine vjerojatno će ostati na sadašnjih 20,4 posto, ali će se pooštriti penalizacija za osiguranike s kraćim stažem, a ublažiti onima s više godina radnog staža. Osim toga, vjerojatno će doći do izmjene načina na koji se određuje starosna mirovina za osiguranike s dugogodišnjim mirovinskim stažem, u odnosu na sadašnji sustav prema kojem povećanje starosne mirovine iznosi do devet posto u slučaju odlaska u mirovinu iznad 65, neovisno o dužini staža. Ubuduće bi to pravo imali osiguranici s dužim stažem, od 35 i više godina, a njihov kasniji odlazak u mirovinu različito bi se stimulirao.

Sve u svemu, riječ je o sveobuhvatnim reformama na tržištu rada koje će imati dalekosežne posljedice. Upravo zbog toga, o njima bi se trebalo daleko više razgovarati u javnosti. Ne općenito, kao što svi razgovori u proteklim mjesecima izgledaju jer konkretnih rješenja na papiru nema. Tu su samo ideje koje će se valjda preko noći pretočiti u zakonska rješenja. Što će ona konkretno i u kojem razdoblju značiti za građane, e to će građani učiti na vlastitim leđima.

BENEFICIRANI RADNI STAŽ U TRAGOVIMA