Referendum za autoceste

Jedan od najvećih problema, iz čega onda proizlazi i ovaj o monetizaciji autocesta, jest taj što nijedna vlada do sada nije donijela dugoročni plan strategije razvoja RH. Taj plan o strategiji razvoja RH nije donijela nijedna vlada zato jer su im uvijek u prvom planu bili kratkoročni stranački, a ne dugoročni nacionalni interesi, i zato jer su pod kontrolom umrežene udbaške strukture čiji je interes prije svega očuvanje vlastitih privilegija.

Ova rasprodaja tzv. obiteljskog srebra nastavit će se sve dok se ne provede ozbiljna lustracija, i dok ne dođe istinska narodna vlast kojoj će na prvom mjestu biti prosperitet naroda, i opće dobro. Da bi do toga došlo potreban je i radikalan zaokret u političkom načinu razmišljanja za koji vodeće političke elite nisu još spremne.

Međutim, dobar dio svog života proveo sam u inozemstvu i znam iz iskustva da su Hrvati odlični gospodari i vrsni stručnjaci tamo gdje im sustav dopušta razvoj vlastitog potencijala. U Hrvatskoj, nažalost, sustav još uvijek filtrira samo podobne, a sposobni ili odlaze u inozemstvo, ili ostaju prosječni u svojoj struci i životare, jer ne mogu napredovati zbog nepotizma. Pogledajte samo, pored tolikih stručnjaka kojih imamo iz svih oblasti u RH, tko nam vodi Vladu; potpuni amateri i nesposobnjakovići koji se u životu nisu ničim dokazali osim partijskom poslušnošću.

Sve vlade i predsjednici u „trećejanuarskoj Hrvatskoj" – dakle, nakon Soros-Montgomeryjeva „tihog" državnog udara 2000. godine – bile su u biti neke vrste kolonijalnih namjesništava, dakle, protunarodne i antidržavne. Pri tome, dakako, uvijek treba praviti razliku: SDP-ove su takve po svome jugonacionalističkom ishodištu, dok su HDZ-ove ipak bile posljedicom nerazvijene demokratske svijesti hrvatske – u osnovi dobronamjerne i rodoljubne – katoličke većine. Ona je u jednom trenutku lakomisleno dopustila neviđeno drsku obmanu i golemo štetočinstvo Ive Sanadera i njegove, uže ili šire, partitokratske klike.

„Referendumska pobuna" protiv ovih „prirodnih" (SDP) i, da kažemo, „prigodnih" (odnarođeni HDZ) izdajnika najbolja je stvar koja se mogla dogoditi hrvatskom društvu i politici. U drugim zemljama koje postanu žrtvama nedostojnih vladara te se stvari rješavaju i na ulicama, ali Hrvati se još trebaju uvjeriti u moguću (ne)djelotvornost ovog „mekšeg" demokratskog postupka.

U svjetlu ovoga, u zrelijim demokracijama – u kojima postoji političko, gospodarsko i medijsko vodstvo, kojemu narod vjeruje – ne bi uopće trebalo da se o „monetizacije autocesta" pita novinare ili politologe „opće prakse". Koplja bi, pred budnim oko javnosti, ukrštali najprije vrhunski stručni saborski zastupnici, dobro potkovani svim mogućim izračunima, ekspertizama i simulacijama svojih stranačkih stručnih služba

(„think tankova"), kao i pozvani znanstvenici svih profila, a prije svih financijaši. Ali, kako je državni vrh već desetljeće i pol „konstitucijski" protunarodan – nakon što su ga, za vlastitu, a ne narodnu korist, presudno instalirali stranci – takva je u velikoj većini i „elita" na nižim razinama, što je narod konačno shvatio i – eto nas, ako Bog da, pred novim referendumom.

I kako da se onda običan čovjek – koji ionako za stajališta Zorana Milanovića i njegove družine, s mnoštvom debelih razloga, ne daje ni prebijene lipe – postavi pred ovom prevažnom odlukom, kada jedan nekadašnji ministar financijaš Škegro kaže odlučno „da" „monetizaciji" – a dokazano je da je ona prijevara već na razini naziva – dok drugi nekadašnji ministar (pače i istog ovog prometnog resora) Lužavac kaže otprilike „ne, ni u pijanom stanju"?

Za početak, takav običan čovjek, koji nema ni znanja niti vremena za ulaženje u složene izračune otplata glavnice, kamata i svih ostalih novčanih pokazatelja, treba kazati „da" i ovom referendumu (referendumi su, kažu, trošak, ali ni približno onoliki koliki su bile neke Račanove ili Sanaderove krupne odluke koje su oni prelamali preko koljena, u tišini svojih kabineta ili uz poslušno dizanje ruku svojih stranačkih vojska, zapravo stada ovaca, u Saboru). Održavanje referenduma jamačno će natjerati sve umne snage društva da na čistac istjeraju najpametnije rješenje ili barem najjasnije alternative za hrvatski narod i državu. To znači da osim favorizirane inačice „monetizacije" treba temeljito osvijetliti sve druge mogućnosti, kojih ionako nema mnogo.

Uistinu je neobična pojava referendumiranja u Hrvatskoj. Ja sam jedan od pobornika demokracije utemeljene na vrijednostima koje su očuvale naš narod. Temeljna vrijednost koja je hrvatski narod očuvala kroz povijest je kršćanstvo odnosno naša pripadnost Katoličkoj Crkvi. Današnje glavne politike tzv. ljevice i tzv. desnice su dijametralno suprotne tim temeljnim vrijednostima. Tako imamo demokršćansku kandidatkinju koja se pojavljuje s "curom" predsjednika te "demokršćanske" stranke. Ovo navodim samo kao ilustraciju velike prijevare

hrvatskog naroda koja je dovela do odgovora naroda narodnim referendumima. Polako puca umjetno izazvana ideološka podjela u narodu i narod odgovara jedinim mogućim nenasilnim načinom koji mu je ostao.

Što se tiče monetizacije valja reći da se radi o daljnjoj pljački hrvatskog naroda i države. Ako je netko voljan sada uložiti 2-3 milijarde eura u monetizaciju onda ima jasne pokazatelje kada i kako će mu se višestruko vratiti taj novac. Poruke dužnosnika da je država (kojoj su oni na čelu) loš gospodar je mentalna katastrofa. Oni poručuju da su nesposobni upravitelji. Iako priznaju svoju nesposobnost (lopovske namjere ne priznaju) ipak ne žele odstupiti s vlasti.

Akcija za bolju Hrvatsku (ABH), politička stranka čiji sam predsjednik, od samog svog osnivanja protivi se rasprodaji obiteljskog srebra pa tako i koncesiji na hrvatske autoceste. Treba razjasniti nekoliko stvari. Monetizacija se prije svega odnosi na reprogramiranje dugova, odnosno kredita i to bi i po nama moglo biti jedno do rješenja. No, postojeća Vlada ne želi reprogram kredita nego čisto davanje autocesta u koncesiju na 30-40 godina i tako želi namaknuti gotova sredstva za pokrivanje dugova i rupa u proračunu.

Očito su nesposobni dovesti u red državnu imovinu i državne tvrtke jer znaju da to s postojećem kadrom koji je uglavnom zapošljavan po političkom, a ne po stručnom kriteriju. Te kadrove ne mogu otpustiti jer onda imaju problem sa svojom stranačkom infrastrukturom, pa im je lakše od rada i donošenja teških odluka, državnu imovinu prepustiti strancima na upravljanje. Također im je, opet naravno zbog nesposobnosti (a možda i zbog nekih drugih privatnih interesa), lakše se baviti trgovinom i rasprodajom, umjesto pokretanja proizvodnje.

I tako imamo na djelu prodaju naše djedovine, naspram nerada, nesposobnosti, komfornosti, promišljene gospodarske politike. Ukoliko bi strancu bilo isplato uzeti u koncesiju autoceste i pri tome jednokratno isplatiti ogromne novce, za koje bi se također novi vlasnik trebao zadužiti kod banka, onda nije jasno kako to nije isplativo hrvatskoj državi? Umjesto rasprodaje izgrađenih autocesta, mogli bi dati u koncesiju neizgrađene ceste ili pruge i tako privući investitore i pokrenuti zapošljavanje. Ali za takve projekte izgleda treba puno više rada i sposobnosti.

Jasno je da koncesijom, autoceste neće prestati biti hrvatske, ali pravo na upravljanje vraća nam se tek nakon isteka ugovora, kada će vjerojatno trebati uložiti znatna sredstva u njihovu obnovu, a i tom periodu mogući profit dat ćemo strancu. Upitna je i povoljnost Ugovora kojeg vlada krije ko zmija noge. Kolo se da iščitati iz javnih informacija, Vlada bi jamčila određenu zaradu koncesionaru, što znači da bi iz proračuna trebali plaćati ukoliko se smanji promet na autocestama, što bi u konačnosti moglo dovesti do toga da vratimo dobar dio početno uplaćenoga novaca.