Politička elita ne zna što bi s Hrvatskom

Naravno da je članstvo Hrvatske u EU dobra stvar i da je veliki uspjeh sama činjenica da smo uspjeli ući pojedinačno izvan većeg vala pridruživanja. Ali to definitivno nije dovoljno.

I zato se sadašnja politička elita u jednoj stvari ne razlikuje od prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je postavio prvi strateški cilj - neovisna Hrvatska. I u tome je nakon teškog rata i uspio.

Krajem 1997. Hrvatska je konačno nakon reintegracije istočne Slavonije bila cijela, a rat definitivno gotov.

Međutim, ispalo je tada da Tuđman, tome je vjerojatno pridonijela i teška bolest, jednostavno nije znao što bi s tom državom trebalo napraviti. Kako je iznutra urediti da bude pristojno mjesto za život, a ne još jedna kaotična postkomunistička zemlja.

Nakon Tuđmanovog silaska sa scene i dolaska na vlast šesteročlane koalicije postavljen je novi strateški cilj - ulazak u NATO i EU. I sve Vlade od tada - Račanova, Sanaderova i ona Jadranke Kosor - ponavljale su tu mantru.

Da bi na kraju ispalo da je članstvo u NATO-u, a posebno ono u EU bio cilj sam po sebi iza kojeg nije bilo nekog većeg sadržaja. I baš kao što Tuđman krajem devedesetih, nije znao što bi s državom koju je doveo do samostalnosti, tako i današnja hrvatska politička elita nema ni pojma ni vizije što napraviti s državom koju su uveli u punopravno članstvo EU.

Asve to može biti vrlo opasno. Devedesetih je rješavanju svih teškoća uvijek pridonosila misao da još samo treba ostvariti samostalnost nakon koje će sve biti bolje. Potom je ispalo da to ipak nije dovoljno, ali se tu odmah nametnula EU kao drugi cilj ostvarenjem kojeg bi ipak trebalo krenuti nabolje.

Međutim, sada smo konačno u EU, ali da nam je dobro nije, a što je najgore - čini se da će nam biti još gore.

I što sada? Jasno je naime sada svakome da su i samostalnost i ulazak u EU bili nužni, ali nikako ne i dovoljni uvjeti za prosperitet. Ova su dva cilja hrvatske političke elite ipak nekako uspjele ostvariti.

Možda dijelom i zato što alternativa ili nije postojala ili je bila toliko strašna da je o njoj bolje i ne misliti. Sada je potrebno osmisliti treći strateški cilj - Hrvatska mala, ali dinamična država s tržišnim gospodarstvom koje nagrađuje talent i težak rad, te sa socijalnom mrežom koja štiti najslabije.

Kako do njega trebalo je razmišljati još ne 2000. nego 1990. godine. Naravno puno objektivnih okolnosti je to otežalo, u prvom redu srpska agresija, ali na tom je planu ipak napravljeno puno premalo.