Pismo predsjedniku Vlade RH

Naime, tijekom kratke i terminski (namjerno?) loše tempirane javne rasprave preduskrsno vrijeme, od 4. do 19. travnja, o nacrtu prijedloga Plana, sindikalne središnjice su Vam uputile dopis u kojem su upozorile na nedopustivu praksu kojom se i kroz ovakve dokumente vrši udar na sustav kolektivnog pregovaranja u RH i to na način da se upravama i nadzornim odborima trgovačkih društava u vlasništvu ili pretežitom vlasništvu RH daju preporuke za smanjenje troškova poslovanja društava i to kroz neisplatu regresa i božićnica i drugih isplata, smanjenje troškova prekovremenog rada, ukidanje dodataka na plaću zaposlenih i slično, uz istovremeni blagoslov na isplatu stimulativnih nagrada predsjednicima i članovima uprava tih istih trgovačkih društava, kao da su oni bez radnika kao izvršitelja poslova jedini zaslužni za uspješno poslovanje tih društava. Pri tome je u vrijeme trajanja javne rasprave sad već bivši ministar financija u javnost iznosio detalje vezane uz mjere, na način koji je upućivao na zaključak kako se konačno rješenje već zna, a javna rasprava provodi tek radi zadovoljenja tražene forme. Poslodavci, na koje se mjere iz Plana odnose, pri tome su imali prigodu iznijeti svoje stavove u vezi predviđenih mjera, međutim sindikatima takva prigoda nije pružena, osim kroz mogućnost javljanja na javnu raspravu. Ali ni na tu mogućnost nisu pozvani kroz socijalni dijalog tako da većina to nije ni učinila jer nije niti znala za provođenje javne rasprave. Povrh toga i sindikalne su središnjice ocijenile besmislenim svoje moguće sudjelovanje u javnoj raspravi kad ministar financija već javno, u tijeku rasprave, iznosi neke dijelove iz predloženog teksta kao gotova rješenja. Unatoč sindikalnim upozorenjima kako je ovakvo postupanje protivno brojnim konvencijama kojih je RH članica i koje su po svojoj pravnoj snazi iznad zakona, prije svega Konvenciji br. 98 Međunarodne organizacije rada o primjeni načela prava na organiziranje i kolektivno pregovaranje, ali i Europskoj socijalnoj povelji, kojom se također jamče pravo i sloboda kolektivnog pregovaranja, Vlada RH donosi Odluku kojom takav Plan usvaja. Slično je pokušala učiniti Zaključkom od 2. kolovoza 2012. godine, koji je naknadno, nakon upozorenja upućenog od sindikalnih središnjica, povukla, a kojim je upravama i nadzornim odborima trgovačkih društava i ustanova u natpolovičnom vlasništvu RH naložila pokretanje pregovora o izmjenama i dopunama tada važećih kolektivnih ugovora s ciljem usklađivanja materijalnih prava radnika tih društava s pravima državnih službenika i namještenika.

Iz usvojenog Plana jasno proizlazi kako su, među ostalim, mjere za smanjenje troškova u strateškim trgovačkim društvima, između ostalih, smanjivati prekovremeni rad, prestati s praksomregresa, božićnica i sličnih isplata te u tom smislu mijenjati kolektivne ugovore, ukidati dodatke na plaću od 4, 8 i 10 posto, smanjivati troškoveplaća i materijalne troškove za otprilike 2 posto naložene dekretom te se u cilju realizacije navedenog daje preporuka za mijenjanje kolektivnih ugovora. I pri tome je ovakvu preporuku potrebno primijeniti u svakom od navedenih trgovačkih društava, neovisno o tome posluje li ono s dobiti ili gubitkom. Što je suprotno stavu koji je Zaključkom zauzelo Povjerenstvo Vlade RH za upravljanje strateškim trgovačkim društvima od 18. prosinca 2013. godine, koji je potpisao potpredsjednik Vlade RH gosp. Branko Grčić, a iz kojeg jasno proizlazi kako se, u prigodi Božića, trgovačkim društvima u većinskom vlasništvu RH preporučuje isplata božićnice u skladu s potpisanim kolektivnim ugovorom, ukoliko trgovačko društvo posluje s dobiti i ostvaruje prihode na tržištu. Dakle, vrlo jasno se radi razlika između trgovačkih društava koja posluju s dobiti od onih koja ne posluju s dobiti. Iz mjera i akcija utvrđenih Planom jasno je kako Vlada RH provodi uravnilovku za radnike i sama društva, iako smo se kao zajednica davno opredijelili za tržišno gospodarstvo i u tom smislu donijeli niz propisa, između ostalih i Zakon o trgovačkim društvima, kojim su jasno utvrđena prava i obveze organa društava, dakle i uprava i nadzornih odbora i to neovisno o strukturi i vrsti vlasništva, a između ostalih, i pravo na upotrebu dobiti.

Zajamčivši pravo i slobodu kolektivnog pregovaranja kroz Ustav, zakonodavstvo i međunarodne dokumente kojima je pristupila, RH je prihvatila načelo slobode kolektivnog pregovaranja, koje podrazumijeva slobodu poslodavaca i sindikata utvrditi dinamiku i sadržaj kolektivnih pregovora. Kolektivnim ugovorima sindikati nastoje ugovoriti dodatnu ili višu razinu prava za radnike od one zajamčene zakonima. Regresi, božićnice i razni dodaci na plaću predstavljaju dodatnu razinu prava, koja se uvijek ugovara u skladu s financijskim mogućnostima poslodavca pa preporuka kojom se te mogućnosti ignoriraju predstavlja kršenje temeljenih načela kolektivnog pregovaranja. Povrh toga ta materijalna prava također su jedan od razloga zbog kojih se zapošljava kod takvog poslodavca ili se od njega odlazi, a svakako su značajan motiv u produktivnosti i vjernosti poslodavcu. Ovakve, ali i brojne druge mjere kojima smo svjedoci posljednjih godina, prije svega zakoni kojima se izravno uskraćuje primjena važećih kolektivnih ugovora, jasno pokazuju kako su Vladi RH sloboda i pravo kolektivnog pregovaranja tek deklaratorni ukras demokracije, a u stvarnosti očito ozbiljna prepreka na putu ostvarenja zacrtanih ciljeva, koji vode drastičnom smanjenju prava radnika u javnom sektoru, odnosno u državnim i javnim službama i državnim i javnim poduzećima, a posljedično i u privatnom sektoru. Obvezana brojnim dokumentima, Vlada RH ne može zabraniti kolektivno pregovaranje, ali zaobilazi njihovu primjenu i kroz donošenje zakona ili davanjem preporuka upravama trgovačkih društava utječe na tijek kolektivnih pregovora i sadržaj budućih kolektivnih ugovora, što je protuustavno postupanje, kršenje konvencija Međunarodne organizacije rada i Europske socijalne povelje, a protivno je svim vrijednostima na kojima počivaju suvremene demokracije i ozbiljno zadiranje u autonomiju sindikata. Sindikati pri tome ne mogu dopustiti da ovakva praksa prevlada, jer radnike svodi na čisti trošak, zanemarujući činjenicu da samo rad tih istih radnika osigurava stvaranje novih vrijednosti i stjecanje dobiti, što im daje potpuno legitimno pravo da kroz sindikate u kolektivnim pregovorima ugovaranjem i osnovnih i dodatnih prava iz radnog odnosa sudjeluju u pravičnoj raspodjeli novostvorene vrijednosti i podjeli dobiti.

Zbog toga Plana neke su se uprave tih društava našle u situacijama pri kojima se osjećaju obveznima ne ispoštivati neka prava iz ugovorenih i važećih kolektivnih ugovora u strahu za svoje položaje ako postupe u skladu s važećim kolektivnim ugovorom ili izlaganju sudskim tužbama i time nanošenju štete društvima kojima su na čelu pa i sebi, postupe li u skladu s Planom. Neke druge uprave traže izmjene važećih kolektivnih ugovora i prijete njihovim otkazivanjem, a neke koje su u fazi kolektivnog pregovaranja, ne usude se potpisati kolektivni ugovor, već za to traže prethodnu suglasnost Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom u čijoj ingerenciji to naravno nije niti može biti. Sami apsurdi koji izravno zadiru u slobodu kolektivnog pregovaranja, unose nesigurnost i stvaraju bespotrebne sukobe sindikata i uprava.

Uz navedeno, nakon uvida u Strategiju upravljanja i raspolaganja imovinom u vlasništvu Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2017. godine i na Strategiji temeljenog Plana upravljanja imovinom u vlasništvu RH za 2014. godinu, pridodali bismo još nekoliko naših promišljanja i stavova.

Prvenstveno želimo naglasiti kako orijentaciju na daljnju poprilično neselektivnu privatizaciju, odnosno prodaju imovine u vlasništvu Republike Hrvatske, smatramo neprihvatljivim i dugoročno štetnim rješenjem. Orijentacija na akvizicije s ciljem ostvarenja liderske pozicije trgovačkih društava u regiji, posebice trgovačkih društava od strateškog i posebnog interesa za RH, neovisno jesu li u većinskom ili manjinskom vlasništvu RH, zasigurno je bolje rješenje u uvjetima tržišne ekonomije od njihove prodaje. Prodaja bi, s obzirom na stanje na tržištu, dugoročno promatrano svakako bila neisplativo rješenje, bez obzira na kratkoročne pozitivne učinke po državni proračun.

Za uspjeh upravljanja imovinom u suvremenoj ekonomiji nije presudan tip vlasništva već kvaliteta upravljanja kako je i naznačeno u dokumentu Strategije. Državna imovina je narodna imovina stjecana kroz dugo vremensko razdoblje i predstavlja narodno bogatstvo te svaka vlast treba ulagati maksimalne napore ne da to bogatstvo rasproda i ne samo da ga očuva, već ga i oplodi, odnosno poveća. Kad se jednom takva imovina rasproda, tada takav postupak doprinosi jedino osiromašenju zemlje i naroda te smanjivanju razvojnog potencijala za buduće generacije.

Želimo skrenuti pozornost i na neke dijelove Plana. Tako u dijelu gdje je tabelarno prikazan plan raspodjele dobiti strateških trgovačkih društava, u samom zaglavlju tablice stoji kako će se 60% od neto dobiti trgovačkih društava i drugih pravnih osoba od strateškog i posebnog interesa za RH povlačiti u državni proračun, a 40% ostavljati njima pa se postavlja pitanje na temelju čega je određen takav postotni odnos, je li uopće realno jednak postotni odnos upotrebljavati kod svih trgovačkih društava, s obzirom na njihove međusobne razlike te na stanje, posebnosti, mogućnosti i očekivanja u odnosu na njih, vezana za povećanje učinkovitosti i profitabilnosti. Uz jasnu uravnilovku upotrijebljenu kao mjerilo treba naglasiti kako takvo ponašanje, bez prepoznavanja posebnosti svakog društva, može biti štetno za poslovanje mnogih među njima. Kao što skupštine nezavisnih privatnih društava donose odluke o namjeni sredstava dobiti (hoće li ih i koliko zadržati u društvu, upotrijebiti za njegov razvoj i sl., hoće li i koji dio u obliku dividende isplatiti dioničarima i sl.) tako se i Vlada RH, kojoj su ta društva dana na skrb i obvezu za njihovo što bolje poslovanje, ne smije kroz takve mjere uravnilovke raspodjele dobiti postavljati iznad interesa pojedinih društava, ne uvažavajući pri tome njihove posebnosti, interese i potrebe. To bi kod nekih društava, prema onoj staroj narodnoj, moglo dovesti da se „zbog jednog odreska ubije kravu“, još k tome, onu koja obilno daje mlijeko, a hrani se na livadi bez da je gazda ili pastir mora još dodatno dohranjivati.

Osim navedenog, unatoč tome što je u samom zaglavlju tablice postavljen takav omjer, uvidom u cijelu tablicu razvidno je kako se kod svih trgovačkih društava ipak ne planira povlačenje neto dobiti u proračun u iznosu od 60%, već je kod nekih planiran i veći iznos, a tek kod manjeg broja manji, što nije razvidno s obzirom na način prikazivanja tablice. Tek se detaljnijim promatranjem može primijetiti kako se neto dobit kod svih trgovačkih društava ne raspoređuje po načelu 60% državnom proračunu, a 40% njima, što može dovesti do zablude. Primjerice kod Agencije Alan d.o.o. planira se cijelu neto dobit povući u proračun, zatim kod Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka ne odgovora zbroj apsolutnih iznosa financijskih sredstava namijenjenih proračunu i onih koja im se ostavljaju, s ukupnom neto dobiti ostvarenom u 2013. godini, a prema prikazanim se podacima u tablici iz Končara d.d. i Podravke d.d. cijela neto dobit planira povući u državni proračun. Ne odgovaraju niti apsolutni iznosi ukupnog učinka raspoređivanja neto dobiti s iznosom ukupne neto dobiti navedenih društava ostvarene u 2013. godini. Razlika u ukupnom učinku nastala je zbog greške kod Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, ali bez obzira na to ne može se u tablici, u čijem zaglavlju je navedena raspodjela neto dobiti po načelu 60% državi, a ostatak trgovačkim društvima, unutar nje, kod pojedinih društava, nalaziti drukčija raspodjela.

Automatsko linearno povlačenje dijela neto dobiti u državni proračun zasigurno će negativno utjecati na samo poslovanje nekih društava, a osobito bez jasnih mjerila koja bi trebala uvažavati posebnosti poslovanja društava i usporedno s time utvrditi visinu njihove mogućnosti ili nemogućnosti doprinosa državnom proračunu. Sasvim je sigurno kako će nekad biti društveno korisnije, pa time i za sam državni proračun, da se iz sredstava dobiti nekih društava ni lipa ne uplati u proračun nego se sredstva namijene za očuvanje, razvoj ili restrukturiranje tih društava, za dokvalifikaciju, prekvalifikaciju i obrazovanje radnika i menadžmenta u tim društvima, kao i razne oblike financijskih i drugih stimulacija zaposlenima, sve kako bi društva bila konkurentnija, uspješnija i podigla se na višu razinu. Kada se tome pribroje planirane mjere smanjenja troškova u strateškim trgovačkim društvima u 2014. godini, kao što je smanjivanje prekovremenog rada, prestanak s praksom regresa, božićnica i sličnih isplata, ukidanje dodataka na plaću itd. (a što smo obradili ranije u tekstu), što će se zasigurno odraziti na smanjenu produktivnost zaposlenih, postavlja se pitanje kako je uopće moguće očekivati povećanu učinkovitost i profitabilnost njihovog poslovanja !?

Povrh toga, ovakva smanjenja primanja zaposlenih neminovno će dovesti i do negativne selekcije kadrova i osiromašenja ljudskog kapitala i potencijala tih društava. Od društava se očekuje profitabilnost, konkurentnost i učinkovitost, ali se one koji bi svojim radom tome trebali doprinijeti ne želi materijalno stimulirati, neovisno ima li pojedino društvo takvu financijsku mogućnost ili ne. Takvo ponašanje će ta društva dovesti u situaciju da im, tko god može, jednostavno „pobjegne“ za boljom plaćom te materijalnim i drugim pravima. A tko će tada u tim društvima ostvarivati zacrtane planove i očekivanja, tko će ih dalje razvijati, činiti konkurentnima i ne samo čuvati u njima narodnu imovinu, narodno bogatstvo, nego ga i povećavati? Zasigurno ne politički postavljene uprave i nadzorni odbori kojima se kroz dekretski delegirani sustav ubija svaka kreativnost i inicijativnost, koji imaju odgovornost prema „političkim gazdama“ i strah od smjene, ali ne i slobodu te odgovornost upravljanja i kreiranja poslovnih i upravljačkih procesa na temelju (valjda) vlastitih stručnih znanja i sposobnosti, a na što ih obvezuju primjerice Zakon o trgovačkim društvima kao i drugi opći i posebni zakoni i propisi prema kojima ta društva trebaju poslovati i djelovati. A u krajnjoj liniji, obvezuje ih, moralno i materijalno, i to što im je narodna imovina povjerena na upravljanje pa njome trebaju upravljati krajnje osjetljivo i odgovorno, načelima dobrih gospodara. U ovom obraćanju nismo željeli posebno ulaziti u dio plana i strategiju vezane za svako društvo, očekujući kako su to učinile njihove uprave, iako o tome nemamo spoznaja, jer uprave o tome nisu upoznale sindikate koji u tim društvima djeluju. A ne znamo ni kakvi su stavovi nadzornih odbora društava koja ih imaju, o utjecaju tog Plana na društva u koja su imenovani. Ili se ni jedni ni drugi, zbog straha od političkih posljedica svojeg moguće kritičkog promišljanja nisu niti očitovali iskreno nego poslušnički, politički mudro?! Kako god bilo to za ta društva, za državnu imovinu i sam narod kao vlasnika te imovine nije dobro. Neovisno o neoliberalističkim jurišnicima i nekim političarima pedesetak godina zaostalim u vremenu i prostoru, ipak je suvremeno gospodarstvo, pa i hrvatsko, u 2014. godini, a ne u 1886., 1929., 1945., 1964., 1983...., sa svime što to nosi.

Tek da podsjetimo i na neka minula razdoblja. Primjerice na Privrednu reformu SFRJ iz 1964. godine. Početkom 1960-ih došlo je do stagnacije gospodarstva i problema sa servisiranjem inozemnih kredita pa je zbog toga 1964. godine opozvan Petogodišnji plan 1961.-1965. i najavljena Velika privredna reforma. Privredna reforma 1964./1965. je bio skup gospodarskih i političkih mjera koje je provela SFR Jugoslavija u drugoj polovici 1960-tih, u cilju oživljavanja i ozdravljenja gospodarstva. Taj zaokret prema tržišnoj ekonomiji i napuštanje klasične socijalističke planske privrede, donio je puno više slobode u cijelom društvu, i na samom početku i prilično pozitivne rezultate čak je i dinar postao konvertibilan (jedno kratko vrijeme). Međutim reforma je imala i svoju negativnu stranu kao što je velik porast nezaposlenosti, povećanje socijalne nejednakosti i nagli porast vanjskog duga. Tako da je reforma sama od sebe stala negdje početkom 1970-ih. Podsjećamo i na razdoblje u kojem je od 1982. godine pa do 1986. godine jugoslavensku vladu vodila Milka Planinc. Neposredno pošto je Milka Planinc preuzela jugoslavensku vladu, SFRJ je te godine potrošila sve devizne rezerve (uključujući i deviznu štednju građana u domaćim bankama) na otplatu inozemnih kredita. U takvoj situaciji, SFRJ se obratila Međunarodnom monetarnom fondu za pomoć 1982. godine. U jeku velike jugoslavenske dužničke krize, Savezna vlada je 1983. godine, pod pritiskom inozemnih kreditora, morala prihvatiti tzv. suverenizaciju duga, odnosno cjelokupan vanjski dug postao je javni. Iznuđene mjere štednje vlade Milke Planinc, kako bi se otplaćivali krediti, izazvale su velike potrese u privredi i posljedice na životni standard stanovništva. Cjelokupni uvoz koji nije bio namijenjen proizvodnji bio je zabranjen, uključujući i robu široke potrošnje. Gotovo svi ekonomski indikatori su bili negativni i u stalnom pogoršanju poslije 1982. godine.

Razvidno je kako u tržišnom gospodarstvu ne mogu vrijediti pogrešne mjere i politike dogovorene ekonomije. Tako ni za tvrtke u državnom vlasništvu sasvim sigurno ne može vrijediti politika uravnilovke uz čvrsti partijski nadzor iz vlasti, a sve zbog problema s punjenjem državnoga proračuna i neke kvazi pravičnosti u međusobnom izjednačavanju prava zaposlenih u tim tvrtkama sa pravima zaposlenih u državnim i javnim službama.

Budući se ništa nije događalo u međuvremenu željeli smo vjerovati kako je Vlada RH možda ipak “progledala” te možda čak i uvidjela promašenost takvih svojih planova i promišljanja i zaustavila provođenje spomenutog Plana. Ali ne. Vlada je na svojoj sjednici održanoj dana 11. lipnja donijela odluku prema kojoj će trgovačka društva u vlasništvu ili djelomičnom vlasništvu RH uplatiti dio ostvarene dobiti iz 2013. godine u državni proračun za 2014. godinu, upravo u skladu s Planom.

Još jednom promislite. Dosljedno provođenje Plana bit će, kad je riječ o dijelovima koji spominjemo u ovom pismu, u konačnici za zemlju ipak više štetno nego korisno.

Ovo je zasigurno predugačko pismo, ali njime želimo kod Vas i u Vašoj vladi potaknuti i drukčije promišljanje, koje će rezultirati onim što od Vas tražimo i očekujemo, a to je promjena Plana i drukčiji, individualni pristup tvrtkama, agencijama i zavodima u vlasništvu Republike Hrvatske.

S poštovanjem

Predsjednik

Krešimir Sever

Na znanje: