Nijemci račune plate u roku od 18, Hrvati 20, a Grci tek za 65 dana
GRA
Najbolji je pokazatelj, kaže, iznos prosječne uplate u procesu naplate potraživanja; dok je 2010. iznosio 100 eura po uplati, lani je pao na 60 eura, a ove godine na 40 do 45 eura.
– Ova nam se godina čini uvjerljivo najtežom – kaže B. Cerinski te, uspoređujući situaciju s europskim zemljama, objašnjava da se urednost plaćanja u zapadnoj Europi ove godine u odnosu na prošlu poboljšala za prosječno šest dana, u istočnoj Europi za dan. Kod nas je putanja silazna.
Za tvrtke fleksibilniji rok
Najpouzdaniji su u plaćanju i ove godine Nijemci i Rusi, dok su “ozloglašeni”Španjolci i Grci znatno poboljšali svoje navike plaćanja.
– Prema iskustvima kolega iz Grčke i znajući kakve su sve benefite tamo uživali, moralo se raditi na disciplini plaćanja, posebno u segmentu “business to business” gdje je rok dospijeća čak 81 dan.
Prema istraživanju platnih navika klijenata 200 hrvatskih tvrtki, građani im ipak, u 81 posto slučajeva, račune plaćaju do dospijeća, dok im tvrtke račune na vrijeme podmiruju u 53 posto slučajeva. Čak 41 posto poduzeća kasni s plaćanjima, a šest ih posto nikad ne podmiri dug. Neplaćeni računi građana u prosjeku su niži od 500 eura (53 posto slučajeva), dok ih je kod poduzeća 38 posto većih od 5000 eura. Rokovi plaćanja za građane iznose prosječno 20 dana i puno su kraći nego za tvrtke kod kojih je taj rok 45 dana, znatno dulji nego u većini europskih zemalja. U zemljama zapadne Europe poduzeća zahtijevaju od klijenata da svoje račune podmire oko sedam dana prije nego što je to prije bio slučaj te im se trenutačno 76,4 posto računa plaća na vrijeme.
Komunalci pa banke
– Građani plaćaju bolje zbog osjećaja moralne obveze. Čovjek se ne osjeća ugodno kad je dužan. Kod pravnih osoba stvari su bitno drukčije, ljudima s kojima kod njih razgovaramo u računovodstvu to je radno mjesto, a nakon posla odlaze kući. Usto, tvrtke imaju i problema s likvidnošću jer ne mogu naplatiti svoje dugove – objašnjava B. Cerinski priznajući da i EOS ima nenaplaćenih potraživanja od poduzeća koja ih angažiraju. Klijenti su im uglavnom telekomunikacijske kompanije, banke, leasing-kuće, osiguranja, kataloške prodaje....
– Plaćaju se prvo esencijalne potrebe za normalan život; voda, struja, komunalije. Nakon toga na redu su banke; krediti i minusi na tekućim računima. Ljudi ne vole biti dužni banci ako ne moraju. Tek tada dolaze na red telekomi i sve ostalo – otkriva direktorica EOS-a.
Na plaćanja domaćih uvoznika žale se dobavljači iz inozemstva pa EOS često angažiraju njihove sestrinske tvrtke “izvana” kako bi pokušale naplatiti potraživanja u Hrvatskoj.
– Znatno je rjeđa obrnuta situacija.
Razlozi neplaćanja i kašnjenja uglavnom su uzrokovani gospodarskom situacijom.
– Na žalost, malo je onih koji ne plaćaju zbog komoditeta, zagube račun ili su zakasnili zbog odsutnosti. Na žalost, sve je više onih koji su ovršeni, s minimalnim ostatkom ili su ostali bez posla – kaže B. Cerovski.
Najmanje ih je u kategoriji “nerazvijene svijesti o obvezi plaćanja”, no ima i takvih koji, primjerice, kasne jer su na uredno plaćenom ljetovanju. Za ljude koji rade u naplati presudan je faktor vrijeme; “mlađi” dug uvijek je lakše naplativ, a niži su i troškovi za sve uključene strane.
Kad dobijem mirovinu, prvo platim račune, onda trošim ono što ostane
Poslije 30 godina rada u tvornici Borovo Vukovarka Ruža Stojčić (65), koja je od 1996. godine udovica, danas živi od mirovine koja je nešto veća od 2000 kuna. Unatoč tome kaže kako sve svoje račune plaća redovito, na vrijeme te da nikome ne duguje ni kunu.
– I kada sam radila i sada kada sam u mirovini, čim dobijem novac, prvo platim račune. Poslije toga rasporedim ono što mi ostane. Nažalost, mirovina mi je mala pa mi mjesečno ostane do 500 kuna za hranu, lijekove koje moram kupiti i slično – kazala je R. Stojčić. Najteže joj je zimi zbog visokih računa za grijanje.
– Ne znam što ću ove zime. Prošle godine grijala sam samo jednu sobu u stanu, smrzavala se i opet mi je račun bio gotovo 1000 kuna. Tih mi mjeseci od mirovine, kada sve račune platim, gotovo ništa i ne ostane. Ipak, ne tražim pomoć ni od koga pa ni od svoje djece jer i oni se muče – istaknula je R. Stojčić. Takav način života znači strogu kontrolu svake potrošene kune, a o ljetovanjima, toplicama i sličnim luksuzima i ne razmišlja.