20.9.2014.

Najavljeni potezi nemaju stručne podloge i procjene

(Poduzetnik)
OTKRIVENA JE POTROŠNJA U JAVNIM FINANCIJAMA!
*Moj skepticizam glede novih mjera proistječe iz dosadašnjih poteza
*Zar je moguće da u Hrvatskoj nema ljudi koji bi znali upravljati autocestama na način na koji bi to činio i koncesionar?

Mi, koji dulje pamtimo, sjećamo se raznih muka prošloga sustava, koje su pretvarane u šale i pošalice, pa tako i one, brižnoga oca, koji kaže: „Sinu mi baš ne ide škola, morat ću ga upisati u partiju“. Toga sam se sjetila ovih dana dok novine pišu, kako je aktualni, ministar financija bio nezaposlen, i tražeći posao, postao zamjenik ministra, a u sezoni smjene ministara, i ministar financija. I sve to zahvaljujući članstvu u partiji. Ne znači, nužno, da članstvo u partiji podrazumijeva i nekompetentnost, međutim, ona se zbog članstva ne propituje. Kako za ministra financija, tako i za druge ministre. Istina, ministar je politička funkcija, ali mi smo premali da bi si bilo koji ministar mogao priuštiti luksuz i biti samo političar. U nas je nastavljena praksa iz prošlog sustava, pa članstvo u partiji ima prednost pred znanjem. (Priča se da u HEP-u i portir mora biti član HNS-a, samo se ne zna kojega, nakon razlaza lidera stranke).

Javne financije spadaju u kategoriju znanosti, financijsku znanost. A znanost je ozbiljna „rabota“. I dok se druge znanosti uvažavaju, s ovom je, kao što vidimo, nešto drukčije. Neki elementi iz financijske znanosti naslućuju se iz najavljene „nove reforme poreznog sustava“, iako je to reforma koja stalno traje. A u biti je, kako se čuje iz najava slijedećih reformskih poteza, konačno je otkrivena potrošnja kao element financijske politike. To je, inače, kategorija koja spada u tzv. »agregatnu potražnju“. Agregatnu potražnju čini ukupna potrošnja pojedinaca i domaćinstava, potrošnja trgovačkih društava, odnosno poduzeća, putem investicija, zatim, vrlo značajna potrošnja same države te potrošnja stranaca, tj. neto izvoz. Sve se to provodi kroz fiskalnu politiku, koja je uz monetarnu i dohodovnu politiku, jedna od sastavnica makroekonomske politike. E, sad, imamo li mi neku makroekonomsku politiku, pa onda i fiskalnu? Imamo li mi uopće ikakovu politiku osim one koja je sama sebi svrha?

Porezna politika ili ugrabi što se može?

Porezna politika je dio fiskalne politike. Opća definicija politike je da je to kolektivna djelatnost koja smjera donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke. Znači, trebalo bi se znati što se smjera ostvariti poreznom politikom, uz punjenje proračuna: stimulirati investicije, štednju, potrošnju, ili destimulirate sve to. Ali ne samo proklamacijom, nego konkretnim činom, oporezivanja ili neoporezivanja. Jer, do sada se stalno ponavljalo kako se čini sve za poticanje investicija, a akcije su bile takove da nikom ne pada na pamet investirati, o čemu je već pisano na ovim stranicama.

Ekspanzivna fiskalna politika

Fiskalna politika se treba baviti načinima prikupljanja novca u državnu blagajnu i njegovog trošenja, a njene sastavnice su porezna politika i politika javnih rashoda. U pravilu, u vrijeme depresije, koje je postalo naše trajno vrijeme, primjenjuje se tzv. ekspanzivna fiskalna politika, čije je osnovno obilježje smanjenje poreza i porast javnih rashoda. Prevedeno, to bi značilo da bi država trebala povećavati plaće državnim službenicima, povećavati socijalna davanja i investicije. Tako kaže financijska znanost, ali i još puno toga, ovo su samo elementarne spoznaje. Jasno je da primjena tih općih spoznaja zahtijeva razradu, a htijenje i akcije trebaju ići u tom smjeru. I sve mjere trebaju vrijeme da se pokažu učinci. A naši vladajući činili su upravo obrnuto, povećavali poreze i smanjivali javne rashode. Uštede na socijali su glavno postignuće. O plaćama državnih službenika i namještenika ne treba posebno govoriti.

Fiskalna politika provodi se u okviru poreznog sustava. A mi i s tim imamo problem. Hrvatska ima svoj porezni sustav od 1994.g., s kojom je počela primjena najvećeg dijela aktualnih poreznih propisa. I može se reći da je to, uistinu bio sustav, ako se sustavom smatra skup elemenata povezanih u funkcionalnu cjelinu, ukupnost načela, pravila, propisa i postupaka kojima se uređuje neko područje.

Sustav je uređena cjelina. Svaki sustav trebao bi se sastojati od elemenata koji stoje u međusobnim odnosu. Jedna od osnovnih postavki sustava je i njegova svrhovitost. Svrhovitost sustava postiže se kada svi njegovi elementi međusobnim djelovanjem čine sustav funkcionalnim. Porezni sustav je skup poreznih oblika koji se koriste u provedbi porezne politike neke zemlje.

Danas se više ne može reći da imamo sustav jer već dugo puno toga nije sustavno u porezima. Sustav je narušen brojnim izmjenama propisa kojima je jedini cilj bio punjenje proračuna, zanemarujući sve druge učinke. Pa tako, na primjeru poreza na dobit i poreza na dohodak, sasvim je zanemareno da se radi o dvije strane iste medalje, te da bi i porezni teret trebao biti barem podjednak. To znači da bi najviša stopa u porezu na dohodak trebala odgovarati stopi poreza na dobit. Jasno da se može odstupiti, ako se želi povlastiti neka vrsta dohotka, kao što je to bio slučaj s

dohotkom od kapitala, ali se treba provesti dosljedno. A što mi mamo? Imamo porez na dohodak od kapitala koji se oporezuje po tri stope: 12%, 25% i 40%, i to kroz predujmljivanje poreza. Ali, ako, ne daj Bože, podnesete poreznu prijavu, a niste trebali, tada će vam uzeti porez na dohodak od kapitala 40%, iako ste zakonito platili 12%, koliko je propisano. Samo zato što ste podnijeli poreznu prijavu, u dobroj vjeri, za svaki slučaj, jer ništa ne tajite. S druge strane, kamate kao dohodak od kapitala, ne oporezuju se ako ih isplaćuju banke, ali ako ostvarite kamatu od poduzetnika, kojemu ste pozajmili novac, platit ćete na kamatu porez na dohodak od 40%. To ne samo da nije sustavno, već je nerazumno!

Potrebna je analiza strukture potrošnje građana

Najavljena porezna reforma, kako je do sada poznato, svodi se na smanjenje poreza na dohodak, što znači da bi građanima trebao ostati dio poreza koji je do sada uzimala država. Kako se vidi, neće se ujednačiti stope poreza na dobit i najviša stopa poreza na dohodak, nego će se porez smanjiti povećanjem neoporezivog dijela dohotka. Na prvi pogled, učinak je isti. No, je li tako? Nije li sumnjivo da poslodavci podupiru najavljene promjene, i da se govori o smanjenju troškova rada. Kakovom smanjenju troškova rada, ako će novac, umjesto države dobiti zaposlenici? Znači da je trošak rada isti, samo se događa alokacija. Ili su to poslodavci sretni, jer će radnici biti zadovoljniji zbog veće plaće? Neće biti da je tako. Naime, iako bi se plaće morale ugovarati u bruto iznosu, jer su to načela oporezivanja dohotka, pa veće neoporezive dijelove plaća, a time i veći neto, trebaju imati oni koji, prvenstveno, imaju više uzdržavanih članova, odnosno veću obitelj. Tako, pri istom bruto dohotku, veći neto treba imati osoba koja uzdržava još nekoga, od samca, neovisno o tome što rade isti posao i imaju isti bruto. No, čini se da je naša praksa, u velikoj mjeri drukčija, te da poslodavci ugovaraju neto plaću koje se preračunava na bruto. A u takovim slučajevima, povećanje neoporeziva dijela nema nikakav utjecaj na povećanje plaće zbog smanjenog poreza, nego će taj dio uzeti poslodavci.

Što će biti s našim cestama?

Naše autoceste su javno dobro, to znači da pripadaju svima nama. Izgrađene su, zna se njihova vrijednost, novčana, materijalna. Ali te autoceste imaju i značajnu nematerijalnu vrijednost. Mi stariji, dali smo i po nekoliko plaća za te ceste, istina, taj novac je potrošen na nešto drugo, ali to ne umanjuje naš zanos i htijenje da se ceste izgrade, i ponos kada su izgrađene. One su od ideje bile, ali su još uvijek, svojevrsni simbol hrvatske samostojnosti, ponosa i zajedništva. A sada oni, koji nisu bili ni rođeni kada smo mi plaćali prve rate, hoće ih prodati za otplatu rate kredita. Zaklati kravu zbog nekoliko šnicli. A očito fali samo dobar upravitelj. Zar je moguće da u Hrvatskoj nema ljudi koji bi znali upravljati autocestama na način na koji bi to činio i koncesionar? Pa ako nema, dajmo i vladu u koncesiju, jer ovakvo priznanje poraza traži upravo takav potez.

Jer upravo vlada priznaje da nema kompetencije niti da upravlja cestama. Nije mi jasno kako ljudi koji se smatraju sposobnim upravljati cijelom državom, nemaju čovjeka, ljude, koji je u stanju upravljati samo jednim dijelom državnog dobra, autocestama. Ako ima onih koji će ceste uzeti u koncesiju, znači da procjenjuju da će na njima zaraditi jer je to jedini poriv zbog kojega će to učiniti. A ako bilo tko može na autocestama zaraditi, znači da to možemo i mi. Zašto nas prave „bedakima" pred cijelim svijetom? Nismo u stanju upravljati svojom imovinom pa je moramo dati drugome na upravljanje! Nije li valjda opet u igri nečiji osobni interes, a mi ćemo poslije gledati izvješće iz Remetinca?

Čini se da se i ovaj puta radi ,,ad hoc“, bez prave i temeljite analize postojećeg stanja, i predviđanja stvarnih učinaka na potrošnju, odnosno potražnju, što je proklamirani cilj. Već u prvim lekcijama o zakonitosti ponude i potražnje govori se, kako su struktura i visina potrošnje usko pozvane s visinom dohotka. Manji dohodak se pretežno ili sav troši na osnovne životne potrebe, kao što su hrana i stanovanje. Kod većih dohodaka, troši se i na odjeću, rekreaciju, kulturne potrebe i luksuz. Dakle, bila bi potrebna analiza strukture potrošnje građana kojima se kani smanjiti porez, i imati kakve-takve očekivane učinke. Možda mi je promaklo da to postoji, ali čini mi se da će vladajući ponavljati mantru, kako su, eto, smanjili poreze, ali građani nisu bili poslušni i trošili, pa nije ostvaren očekivani učinak.

Dosadašnji učinci poteza „s dobrim namjerama"

Moj skepticizam glede novih mjera proistječe iz dosadašnjih poteza. Sjetite se priče o svemogućim dobrobitima učinjenim za poticanje investicija. Nepotrebno je donesen novi zakon 2012. jer je zakonski okvir za poticanje investicija, iz 2006.g. bio dobar, usklađen s EU direktivama i uhodan, a novi je iznimno kompliciran i nerazumljiv, tako da potencijalni investitor najprije mora imati investiciju za konzultante koji će mu raskrčiti propis i pojasniti što to može dobiti i na koji način.

Drugi propali pokušaj je bio zahvatom u Zakon o porezu na dobit u kojemu se, također, krenulo s poticanjem investicija, putem neplaćanja dobiti, ali, ponovno, na promašeni način, što se moglo i očekivati, jer je takovih pokušaja u našoj poreznoj povijesti već bilo, i samo da se netko malo osvrnuo, to bi vidio. Ali, sa stavom „Život počinje sa mnom“, nema osvrtanja ni pitanja.

Aktualni poticaj ostvaruje se neoporezivanjem dobiti tekuće godine, uz uvjet povećanja temeljnog kapitala društva. To je moglo, i dovelo je, samo do „poboljšanja krvne slike” poduzetnika, ali ne i investicija. A kada se spoznalo da je jedini efekt u manjem porezu na dobit te da je izostao i predujam poreza na dobit u tekućoj godini, krenulo se sa nezakonitim donošenjem rješenja o plaćanju predujmova, a zatim i u izmjenu zakona, tako da se predujmovi moraju plaćati, iako se koristi olakšica. A što će biti kada se plaćeni predujmovi, ipak, jednog dana, budu morali vratiti (istina bez kamata)? Opet će se naći neka smicalica kojom će se anulirati ozakonjeno pravo na manji porez na dobit zbog povećanja temeljnog kapitala. I kakova je to poruka ulagačima? Ni u što ne mogu biti sigurni.

Izvor: Poduzetnik od 19. 9. 2014.

Autor: Katica Amidžić Peročević, dipl. ecc