Monetizacija je »peglanje« kriminala

Zoran Milanović i Kukuriku koalicija nisu odgovorni za stvaranje enormnih dugova u Hrvatskim autocestama i Autocesti Rijeka-Zagreb. Baš zato je neshvatljivo i neprihvatljivo što hrvatski premijer u pokušaju opravdavanja monetizacije između ostalog govori i sljedeće: »Kada se razmišlja o tome da se »popeglaju« dugovi i kriminal prethodnika tako da se te ceste u stvari iznajme po strogim pravilima, onda se tu pokušava profitirati i u stvari srušiti sve ono što mi pokušavamo izgraditi«. Pitanje je kako se odgovoran političar uopće može zalagati za peglanje i korigiranje kriminala. Svojih prethodnika, dakle HDZ-a. I zašto? Odgovore je teško dokučiti. Kriminal naprosto treba rigorozno sankcionirati. A to u Hrvatskoj nije bio slučaj. Iako su bivši državni odvjetnik Mladen Bajić i sadašnji državni odvjetnik Dinko Cvitan imali veliku podršku političkih elita, HDZ-a i SDP-a, iako su njihova izvješća o radu u pravilu dočekivana s odobravanjem u Hrvatskom saboru, velikih rezultata u stvari nema kad je riječ o sankcioniranju neviđene pljačke države u sustavu cestogradnje.

Otvoreno govoreći, nakon 15 godina pisanja o autocestama, čovjek može osjećati samo golemu frustraciju. Profesionalnu i ljudsku. Jer se pokazalo da je svako pisanje o nelogičnim, štetnim i nelegalnim poslovima, svako razotkrivanje kriminala u cestogradnji, jalov posao. A hrvatski mediji su uz pomoć zviždača upravo u tom segmentu napravili puno. Uglavnom uzalud. Frustracija je tim veća kad se pogleda samo dio najbizarnijih, doista katastrofalno štetnih poslova o kojima se puno pisalo, ali se odgovorne uglavnom nije privodilo pravdi. Kamoli da se oduzimala nezakonito stečena, a izuzetno vrijedna imovina. To još uvijek nikome ne pada na pamet.

Hrvatska je zemlja u kojoj se voli jako puno pričati o Pelješkom mostu. Ali malo tko mari za činjenicu da je gradnja Pelješkog mosta već koštala 246 milijuna kuna, iako je po ugovoru o građenju realiziran posao u vrijednosti svega 71 milijun kuna. Vlade Ive Sanadera i Jadranke Kosor novac za gradnju nisu osigurale, pa su hrvatski građevinari naplatili troškove čekanja radnika i građevinske opreme, a da most nikada nije izgrađen. Ugovor je raskinut. Šteta je 175 milijuna kuna. Nitko nije odgovarao. Niti hoće. Hrvatska je zemlja u kojoj se preko noći, bez natječaja i zakonske procedure, promijenila trasa za dionicu autoceste od Ravča do Ploča, koja je tako poskupila za oko 500 milijuna kuna. Odgovornima u HAC-u sud je odrezao kaznu na razini kazne za pogrešno parkiranje. Hrvatska je zemlja koja je platila 18,9 milijuna kuna za gradnju prijelaza za životinje na autocesti Dugopolje–Ravča, iako isti nikada nije izgrađen. U splitskom Konstruktoru su se ingeniozno dosjetili da je bolje graditi lokalnu cestu za životinje, pa su onda dobili nagradu za ušteđeni novac od HAC-a zbog te svoje sjajne ideje. Pogađate, nitko nije za to odgovarao. Kod nas je bilo moguće da bivši premijer Ivo Sanader i bivši ministar »neba i zemlje« Božidar Kalmeta provode ugovore o gradnji autocesta vrijedne čak 7,5 milijardi kuna, iako za te investicije nije bilo osigurano financiranje, što je protuzakonito. Te ceste nisu izgrađene, ali su za njih podizani krediti. Nitko nije odgovarao. Za onaj čuveni i višestruko preplaćeni posao farbanja tunela Skladgradnje, koji je eklatantan primjer napuhavanja cijena, stvar je zapela na vještačenju. Jedni misle da su cijene prevelike, a drugi vještaci da nisu, iako se kriminal vidi iz aviona. Nema presude, pitanje je hoće li itko odgovarati. Hrvatska je zemlja u kojoj se dogodilo da jedna državna tvrtka (ARZ) podiže kredit od 200 milijuna eura kako bi platila pravo građenja punog profila riječke obilaznice, a onda se zadužila za još 150 milijuna eura kako bi istu izgradila. Posao je štetan, kredit i dug nepotrebni, ali se time nitko ne bavi. Nema dovoljno prostora za daljnje nabrajanje. Imali smo trostruko skuplju »Kalmetinu« od projektiranih cijena i bukobrane na riječkoj obilaznici, čiji je kvadrat bio neznatno jeftiniji od cijene kvadrata stambenog prostora, imali smo i zlatne WC-e na odmorištu Mosor, koji koštaju 3,5 milijuna kuna i zaposlenike HAC-a koji godinama ne dolaze na posao, a primaju plaću. Platili smo 9,2 milijuna kuna za sječu stabala na dionici Dugopolje-Šestanovac, iako po troškovniku ispada da je posječeno čak 78.000 stabala, što znači da je tamo bila amazonska džungla. Nitko nije priveden pravdi. Ali smo zato u HAC-u plaćali više stotina milijuna kuna otpremnina smijenjenim direktorima, koji su ostajali i dalje u istoj tvrtki kao dobro plaćeni savjetnici. Po sistemu dobiješ otpremninu, iako ne dobiješ otkaz. Tko će sve te ludosti pobrojati.