Monetizacija? Do Rijeke 90, do Splita 220 kuna cestarine

Hrvatska ima užasno loše iskustvo s tajnim ugovorima. Od famoznog petog ortaka iz zaboravljene Dubrovačke banke do ugovora o prodaji Ine zbog kojih i dan danas Hrvatska vodi tešku borbu s Mađarima, a najveću štetu uslijed takvih odnosa trpi upravo Ina.

Danas se u Hrvatskoj priprema još jedan veliki i izuzetno važan tajni ugovor. Riječ je o monetizaciji autocesta. Siniša Hajdaš Dončić , ministar koji vodi cijelu operaciju o njoj već godinama govori jedne te iste stvari i tvrdi da su uvjeti pregovaranja takvi da naprosto ne smije ulaziti u detalje.

Što je šteta, jer je hrvatska javnost o svemu vrlo površno informirana. Ujedno je to i velika odgovornost. Provede li se monetizacija i taj posao doista obavi Hajdaš Dončić, to će obilježiti njegovu karijeru kao političara, koji je odradio posao s kojim će malo tko dugoročno biti zadovoljan. Ona jednokratna uplata državnoj blagajni od željenih 3 milijarde eura će se ionako brzo potrošiti i još brže zaboraviti.

Monetizacija je tapkanje u mraku. Znamo cilj i mantru da autoceste ne prodajemo, jer će one ostati u Hrvatskoj, što je doista vrhunska bedastoća. Nikada nitko pri zdravoj pameti nije ni tvrdio da će netko autoceste naprosto odnijeti.

Ali to naravno ne znači da ih se ne može prodati. A riječ je upravo o tome. Prodaji prava na upravljanje i prihodovanje na više od 1.000 kilometara hrvatskih autocesta i to na razdoblje od dugih 40 godina. Odricanje je to i od dijela ekonomskog suvereniteta države, jer Hrvatska četiri desetljeća neće moći koristiti autoceste kao instrument gospodarskog oporavka i razvoja.

Primjerice, ako za 10 godina ostvarimo neke želje i planove, pokrenemo proizvodnju i privučemo investitore koji će otvoriti poneku tvornicu u gospodarskim zonama uz autoceste, bit će sasvim legitimno razmišljati o manjoj cestarini ili posebnim povlasticama za teretni prijevoz, kao sračunatoj poticajnoj mjeri za razvoj gospodarstva.

Pravo na takvu odluku Hrvatska neće imati, već će o tome odlučivati koncesionar, Goldman Sachs ili netko drugi. A njima će prihod i profit biti jedini važan kriterij tijekom tih 40 godina.

Što će biti nakon isteka tog perioda može se samo nagađati, ali je naivno vjerovati kako će tada investitor jednostavno dignuti sidro, pokupiti krpice i otići ili da će u zadnjih desetak godina intenzivno ulagati u održavanje tih istih autocesta, kojima će pojačano održavanje tada itekako trebati.

To su tek neki od rizika. U Hrvatskoj nema široke javne i stručne rasprave o monetizaciji autocesta, iako je riječ o vjerojatno najvažnijoj odluci koju će donijeti Vlada Zorana Milanovića. SDP kao lider vladajuće koalicije o tome nema ni čvrst politički stav.

Ostala je gotovo neprimjećena izjava primorsko-goranskog župana Zlatka Komadine, ujedno i kandidata za budućeg predsjednika SDP-a, koji je nedavno kazao da podržava referendum i protivi se monetizaciji, jer smatra kako se javna i opća dobra ne bi smjela prodavati, te procjenjuje kako monetizacijom Hrvatska može dobiti tek 30 posto uloženog novca u izgradnju. Dakle, niti u SDP-u nema konsenzusa. Upravo suprotno, odluka o monetizaciji sigurno će biti još jedna od točki unutarstranačkih sukoba i podjela.

Sve to hrvatska javnost može samo gledati. Oni koji uvažavaju argument o prezaduženosti HAC-a i ARZ-a i priklone se monetiziranju kao jedinoj opciji, mogu se samo nadati da narednih desetljeća nećemo čitati serije tekstova o tajnim odredbama koncesijskog ugovora zbog kojih je Hrvatska izgubila apsolutno sva prava na suodlučivanje u upravljanju autocestama.

U medijima su zadnjih dana zaredali različiti izračuni koliko će budući koncesionar zaraditi od monetizacije. Brojke govore o 80 milijardi kuna čiste zarade na uloženih 20 milijardi kuna. Posao doista nije loš za potencijalne koncesionare.

Za građane Hrvatske neće biti tako. Dok traju kalkulacije o tome koliko će rasti cestarina kad se primijeni odredba po kojoj će koncesionar cijene povećavati svake godine prateći stopu inflacije minus jedan posto, valja ukalkulirati kakav bi bio odnos cestarine i inflacije u prošlosti.

Prosječna inflacija u Hrvatskoj je u zadnjih desetak godina bila na razini oko 3,5 posto. Da su cijene rasle u skladu s tom stopom, danas bi cestarina od Rijeke do Zagreba umjesto 70 iznosila više od 90 kuna. Za osobne automobile cestarina od Zagreba do Splita ne bi bila 174 kune, već oko 220 kuna.