Milanoviću uzmi joj auto, smiješ li to?
(Novi list)
Tribna B Darka Pajića
Milanovićeva šutnja nije ništa drugo doli priznavanje poraza i ultimativni dokaz da se nije sposoban nositi s bremenom kojeg ima na leđima
Malo je tih 200 autića. Iako je prosvjed protiv obijesti sisačko-moslavačke županice Marine Lovrić-Merzel bio dobro pogođen. Malo je u Hrvatskoj i ljudi koji se vozaju službenim autima. Ako izuzmemo ministre, župane, gradonačelnike i državne menadžere. Privatnik u pravilu neće takve stvari platiti. Ne isplati se, dobro je dok daju za pokaznu kartu i bus. Većini građana Hrvatske sreća je kad se ima bilo kakav posao. I kakva takva plaća. Njima ni u snu ne pada na pamet tražiti službeni auto, plaćeno gorivo, servis i sve što ide uz to. Tako stvari stoje u realnom životu. A u onim drugim sferama državne i lokalne vlasti ljudi gube svaku vezu s realnim životom. Pa im treba barem 200 konja ispod haube, satelitska navigacija, cd s deset zvučnika i tričavih 433.000 kuna da bi audijem obilazili županiju, koja je puna sirotinje i nezaposlenih.
Zadivljuje i stranačka solidarnost. Kad su pitali ministra Tihomira Jakovinu što misli o skupom autu svoje kolegice nije rekao doslovno ništa. Osim da vjeruje kako će se to pitanje već nekako riješiti. Još je impresivnija šutnja ostalih. Kao da je »omerta« pala, zid šutnje, neko nepisano mafijaško pravilo. Glasni su tu i tamo jedino HDZ-ovci, stranke koja nosi teret daleko veće i ozbiljnije pljačke u državi koju su vodili 17 godina. Pa je apsurdno, samo po sebi, kad oni nešto pokušavaju govoriti o poštenju i moralu.
Najmoćniji političar u Hrvata također šuti. Kao i predsjednik SDP-a. Riječ je o istoj osobi, Zoranu Milanoviću, koji spada u red retorički izuzetno osjetljivih političara čim su na dnevnom redu pitanja o etici i vjerodostojnosti. Premijer u praktično svakom javnom nastupu govori o tome, čak i onda kad to nije tema. To je ona opća konstatacija »kako nisu svi političari isti«. Zgodan je i citat iz jednog starog intervjua iz razdoblja kad je Milanović bio vođa oporbe.
»Vlast mora biti potpuno čista i nekorumpirana, u nju se ne smije sumnjati. Naravno, to nije jedino leglo korupcije. Korupcija je način života, način pogleda na društvo, na odnose u društvu, na javnu administraciju. Ne možete je iskorijeniti preko noći, morate jednostavno odgojiti jednu generaciju mladih ljudi koja će to smatrati neprihvatljivim, ali to im morate pokazati svojim primjerom«. Tako je nekad govorio premijer, prvi čovjek stranke koja bi navodno morala biti socijalno osjetljiva, piše im to u imenu. Stoga je upravo sjajna ova prilika koju premijer sada ima. Svojim primjerom može pokazati da su neke stvari neprihvatljive, sasvim nepotrebne i štetne. Reagirati s trunčicom državničkog instinkta i pokazati koliko je licemjerno SDP-ovcima kupovati limuzine u vrijeme sve veće neimaštine, općega pada standarda i sve veće bijede većine građana Hrvatske. Pitanje je sasvim jednostavno: Milanoviću, uzmi joj taj nesretni auto, smiješ li barem to učiniti?
Može svatko pomisliti kako to i nije toliko važno. Toliko je problema u Hrvatskoj da ih je besmisleno po tko zna koji put nabrajati. Ali se na tom pitanju svejedno lomi posljednja trunčica nade da stvari za vjerodostojnost hrvatske političke elite dugoročno ipak nisu sasvim izgubljene. Negdje se mora početi, pa se može i od jednog prokletog auta. Ne samo za Lovrić-Merzel, već i za sve ostale SDP-ovce, koji vole limuzine s viškom kubika i konja, državne stanove, visoke plaće, komotne sinekure u državnoj ili lokalnoj službi. To je politička korupcija najgore vrste. Elitizam bez pokrića, krajnje neukusan i neodgovoran.
