Jurčić: Monetizacija je neisplativa – financijski, ekonomski, i zdravorazumski

Samo na deficitu pri uvozu proizvoda govedarstva od 2000. izgubljeno je novca koliko je u isto vrijeme uloženo u gradnju autocesta... Suludo je isticati monetizaciju autocesta kao nešto što će ekonomski spasiti Hrvate dok nam je u isto vrijeme gotovo svaki doručak i veliki dio ručka iz uvoza - odnosno polovica svega što pojedemo.

Besmisleno je tvrditi kako će nas jednokratna uplata koncesije od spominjanih 2,4 ili 2,9 milijardi eura spasiti dok smo samo u prošloj godini na uvozu hrane ostavili 2,13 milijarde eura.

Monetizacija je pogrešan pojam za ovu transakciju kao i koncesija u najvećoj mjeri. Ovdje se radi o kreditu koji će se otplaćivati iz prikupljene cestarine (uz puno veću kamatu nego da se država zaduži), a ako cestarina ne bude dovoljna za otplatnu ratu razliku će platiti narod kroz porez i proračun.

Monetizacija, odnosno „koncesija“ u situaciji kad je domaći proizvod oko 10.000 eura po stanovniku kao što je naš danas, znači da su – građani Hrvatske sluge koncesionara. Zašto? Ne vozimo se autocestama, a plaćamo ih. Kad Hrvatska pređe 20.000 eura po stanovniku onda – koncesionari služe hrvatske građane. Tada je opravdano da se autoceste monetiziraju.

1. Monetizacija je financijski neisplativa.

Za te postotke kamata se uvećava i povećava razliku između „bruto“ kamate koncesionara i kamate koju može dobiti država. Za razliku tih kamata monetizacija je skuplja, odnosno, nepovoljnija od reprograma duga kroz državni aražman.

2. Monetizacija je ekonomski neisplativa

S ciljem povećanja profita „koncesionar“ će nastojati racionalizirati troškove kroz održavanje i kroz smanjenja troška radne snage s tim da za nekoliko godina možda i uveze jeftiniju radnu snagu. Pored toga, onemogućuje se razvoj pratećih djelatnosti vezanih i uz auto ceste.

Budući da će kroz narednih tridesetak godina biti pet-šest recesijskih razdoblja, Hrvatska bi izgubila mogućnost stabiliziranja dijela građevinskog i drugih sektora kroz ubrzano obnavljanje auto cesta u razdobljima recesije.

3. Monetizacija je prometno neisplativa

Dio teretnog prometa će se prebaciti na druge ceste s čime će se za državu povećati trošak održavanja tih cesta i smanjiti sigurnost na hrvatskim cestama.

Naime, teretna vozila u znatno većoj mjeri oštećuju autoceste (prosječni tegljač od 40-ak tona oštećuje cestu kao i tisuću osobnih automobila), a razlika u cijeni cestarine nije proporcionalno veća. Koncesionar će vođen osnovnom profitnom logikom pokušati kamione izgurati s autoceste.

4. Monetizacijom se na zaustavlja rast javnog duga.

Javni dug nastaje kao razlika između javnih prihoda i rashoda što se rješava povećanjem domaće proizvodnje, a monetizacija tome ne pridonosi, nego naprotiv.

5. Monetizacijom se neće povećati broj korisnika autocesta.

Povećanje broja korisnika dolazi s povećanjem domaće proizvodnje, zaposlenosti i plaća što je rezultat ekonomske politike koju treba donositi i provoditi hrvatska vlada, a ne monetizacije ili izbora koncesionara.

6. Monetizacija cesta nema direktne pozitivne veze s budućim mirovinama.

Isplata mirovina ovisi o ekonomskoj situaciji u trenutku isplate potrebnih mirovina.

7. Monetizacijom autocesta Vlada se odriče jednog snažnog instrumenta za razvoj hrvatske države.

Autoceste su najosnovnija infrastruktura koju građani koriste od početka do kraja (za razliku od HEP-a i dr.), a Vlada državom upravlja preko infrastrukture i pomoću politika. Davanjem infrastrukture u „koncesiju“ na sadašnjem niskom dohotku, Vlada se odriče vrlo snažnog instrumenta za razvoj.