Razdoblje srpanjskih vrućina i ljetnog zvizdana ono je vrijeme kada mi priobalni provincijalci možemo uživati u jednoj od rijetkih komparativnih prednosti života na Jadranu - a to je naravno more. Za nas “doli”, kupanje nije nešto što je rezervirano za godišnji odmor, nego - za mnoge, uključujući mene - svakodnevni obred kojim završava svaki, pa i radni dan.

Nakon posla, kad vrućine minu, stanovnici Pule, Rijeke, Splita stušte se tako i vreli ljetni dan završe na nekoj od tolikih hrvatskih gradskih plaža, od Gortana i Stoje do Pećina, Žurkova, Jadrije, Bačvica i Bena: plaža koje su nam, lijepe bile ili manje lijepe, u nasljedstvo ostavili naši preci i njihova komunalna svijest.

Kupanje u Sinju

Ljudi koji žive na kopnu - naravno - taj privilegij nemaju. Ali, kao što je socijalizam imao navadu ispravljati i razne druge društvene nejednakosti, tako je nastojao ispraviti i ovu tako bazičnu nepravdu - nepravdu zavičaja. Da bi pravo i privilegij kupanja jednako podario i kontinentalcima kao i primorcima, socijalizam je od istočnog Berlina, preko Budimpešte do Slavonije gradio gradske bazene ne bi li takvim “umjetnim morima” ispravio propust prirode. Mnogo je takvih bazena sagrađeno u ta doba, a jedan od njih bio je i bazen u gradu koji je tako mediteranski, tako blizu moru, a opet more nema - a to je Sinj.

Gradski bazen u Sinju otvoren je - bilježi službena web stranica grada - u srpnju godine 1953. Bazen je svečano otvorio tadašnji sinjski političar i Titov ministar ribarstva Vice Buljan, bivši partizan i sin bogate trgovačke dinastije koji je u isto vrijeme bio ministar dok mu je rođeni brat kao optant u Italiji bio bogati industrijalac. U službenim kronikama stoji da je Vice Buljan otvorio bazen, no sinjske urbane legende njemu pripisuju kudikamo znatniju ulogu. Prema sinjskoj legendi, utjecajni je Buljan radnicima koji su gradili tvornicu konca “Dalmatinka” naložio neka “zametnu” dio materijala i popodne nakon tri - u slobodnom vremenu - s tim cementom i armaturama Sinjenima naprave bazen koji nije bio planiran u petoljetki. Buljan i njegovi bauštelci tako su “pronevjerili društvena sredstva”, a plod te pronevjere bio je dragulj u kruni komunalnog standarda. Buljan je napravio nešto pomalo nalik onom što je jedan drugi ministar - Polančec - napravio u