Hrvatska u zoni sumraka: politička elita pojačava populističko parolaštvo

A ko je, možda, postojala kakva-takva nada, otprilike veličine neke subatomske čestice, o tome da naša vrhuška ima namjeru i želju mijenjati ovo duhovno talibanizirano i materijalno devastirano društvo na bolje, to jest u duhu zapadne civilizacije, aktualne parole govore nam posve suprotno. Verbalna cirkuska akrobatika stranačkih »kateheta« potvrđuju samo jedno; to da smo duboko zakoračili u zonu sumraka, da nas je progutala super masivna crna rupa iz koje teško da više ima povratka.

Naime, umjesto poruka političkog vizionarstva i državničkog poštovanja, pa makar one bile samo uboge, deklarativne snage i utjecaja, svjedočimo suprotnome, tomu da naše stranačke elite odlučno pojačavaju ionako kobnu dozu populističkog parolaštva. Jasno u svemu tomu, osim gaženja ljudskog dostojanstva, masakriranja zdravog razuma i fabriciranja novih sukoba i podjela u društvu, ne može biti ama baš ništa dobrog, konstruktivnog i ohrabrujućeg. Dapače.

Kako se može vidjeti, u tom opskurnom svijetu domaće politike koji nalikuje svijetu crne magije, pa se jedna svjetonazorska i ideološka struja suprotstavlja drugoj bacajući na nju svoje parolaške čini i čarolije, posebno se ističu dvije ličnosti, dva vrača. Nije tada čudno da oni, Zoran Milanović i Tomislav Karamarko, mjesecima već vode mrtvo dosadnu, ali međusobno bespoštednu anketnu utrku -– tko je od njih najomraženiji političar u zemlji. U laganoj prednosti, doznajemo, sada je premijer Zoran Milanović. Izgleda da on doista posjeduje onaj izvanserijski talent, pa s lakoćom može nervirati i uzbuditi svakoga: svoje najbliže stranačke suradnike, političke oponente, radnike i sindikate, prosvjetare i školarce, obične građane, sve glasače.

Bacanje zoranizama

No, bacanje, kako je lijepo primijećeno, tih zoranizama više nema baš nikakve veze s gafovima i omaškama, nego se naprosto radi o jednoj naravi, temperamentu, karakteru ili nekim drugim socio-psihološkim elementima, tko će ga sada više znati. Ove, njegove ljudske i premijerske osobine, međutim, sada opasno eskaliraju, poprimaju već ton vrijeđanja i ponižavanja, svih i svakoga. Jer kada čovjek kojem je pukla cijev u stanu pokušava s tim svojim zlosretnim iskustvom razumjeti i utješiti onoga kome je biblijska vodurina odnijela sve u životu, poštedjevši samo njegov, vlastiti život, to više nije ni alanfordovski crni humor. Jednostavno rečeno – radi se o ruganju, obezvrjeđivanju nečijeg zdravog razuma i pameti. Pritom je posve nevažno radi li sve to naš premijer spontano ili planirano.

Kako god bilo, suština je ovakva; kada nečije živote, ne daj Bože, pohara ovakav vodeni Armagedon, ili kakva vatrena stihija, tada je svako uspoređivanje iskustava nepotrebno i neumjesno, štoviše blesavo. Naime, bol i patnju onih koji su samo bespomoćno i u nevjerici mogli gledati kako im voda, ili vatra svejedno, u sekundama halapljivo i nepovratno proždire čitavu imovinu koju su – ciglu po ciglu, dinar po dinar, kunu po kunu… – mukotrpno stvarale možda cijele generacije, nitko ne može razumjeti, kao što takve nitko na ovom svijetu ne može utješiti. Osim, naravno, njih samih.

Najmanje to može učiniti onaj tko im ipak nekako može pomoći, pa makar to bilo samo onim mizernim novčanim i nekim drugim dotacijama, ali on, naš premijer, niti to izgleda ne čini kako treba. Umjesto toga, on ljude u golemoj životnoj nevolji obasipa svojim čuvenim anegdotama, tzv. zoranizmima – po kojima ćemo ga jedino izgleda pamtiti – e, sada, o puknuću vlastite cijevi koja je grdno poplavila njegov stan, pa je možda oštećen čak i namještaj, što je sve skupa silno nasekiralo i naljutilo ukućane i oni, kao takvi, mogu razumjeti tuđu patnju.

Jalova utjeha i usporedba dviju neusporedivih životnih sudbina, koje je tobože spojila voda, ali s bitno drukčijim epilogom, nije, kako vidimo, samo uzjogunila i sablaznila dobar dio domaće javnosti. Sada čak negoduje i protestira njegova, esdepeovska balavurdija. Pritom je jednako sumorna i neutješna spoznaja o tome da je pomladak Socijaldemokratske partije prost, da on svojim vokabularom umnogome ne zaostaje za seniorskim političkim elitama.

Vulgarizacija politike

Sve u svemu, ti ljutiti stranački dripci i neotesanci mogu lagodno i nesankcionirano svog neumjesnog i netaktičnog predsjednika opisivati pridjevima i častiti glagolima koji su očito preuzeti iz fonda riječi primitivnih seoskih konjušara, opasnih navijača huligana i drugih, njima sličnih slojeva s onkraj društva. Uglavnom, razina komunikacije u javnom prostoru, a društvene mreže to su neosporno, svedena je, svjedočimo tome svakodnevno, na razinu septičkih, odnosno kevinih jama.

Doduše, HDZ je u tom procesu sveopće bagatelizaciji i vulgarizacije politike, političara i javnog prostora, još uvijek maloj prednosti. Stranačko vodstvo, naime, osim što tolerira prostakluk najgore vrste, uporno inzistira i na dodatnom proširenju procijepa koji društvo dugo dijeli na dva ideološki netrpeljiva tabora. Stranački lider, Tomislav Karamarko, kao da je jedva dočekao da netko ponovo spomene Josipa Broza Tita, da se povode još jedna mukotrpna i uzaludna rasprava o tome što treba s onim njegovim poprsjem, pa da tako izazvan otvori lavinu svojih tomislavizama o jugo-komunističkim avetima prošlosti koji hrvatskom narodu ne daju niti danas mira.

Ideološka higijena

U moru gospodarskih problema i prirodnih katastrofa koje su zadesile glasače svih političkih boja i opcija, o kojima doduše on ne šuti, ali ni ne govori konstruktivno, Tomislav Karamarko je ipak najgorljiviji i najuvjerljiviji kada treba demagoški i populistički, ali prije svega maliciozno govoriti o Josipu Brozu Titu i njegovim zločinima nakon velikog rata, kao da je on cijeli svoj život posvetio izučavanju i tumačenju povijesnog značenja jugoslavenskog maršala i njegovog antifašističkog pokreta. Doznaje se tako – mada se o tome odavno već sve zna – da je Tomislav Karamarko nekim slučajem predsjednik ove Republike, Titovu bistu on bi istog časa izbacio. Tako bi se on konačno i brutalno obračunao s okamenjenim ostacima komunističkog zločinca koji još uvijek opasno i poprijeko narod gleda iz hola predsjednika i sprema nove čistke i gulage.

Ne može biti ohrabrujuće i obećavajuće, ako je ikad u Karamarkov HDZ-a nade i bilo, kad oni koji iz oporbenih struktura zagovaraju svekoliku reformu države u terminalnoj fazi, mogu jedino doživjeti govorničku erekciju i facijalnu ekspresiju na davno minulim ideološkim temama. Ovakva oporbena retorika štoviše umnožava sumnje – hoće li se recimo HDZ u svom mandatu prvo i poglavito posvetiti reformi naziva ulica i trgova!?

Ako će se HDZ ponovo najmarljivije baviti ideološkom higijenom, neka barem ovog puta objasne koja je to tajna, nevidljiva veza između jedne biste u predsjedničkom uredu i tragične situacije u zemlji, odnosno zbog čega treba svako-malo trošiti vrijeme na lik iz daleke povijesti koji u ovoj zemlji ne može ništa važno promijeniti. Čak on malo kome može više nauditi, s obzirom na jednu, prostu činjenicu – nesretni Tile mrtav je desetljećima.