HEROJ ULICE ne da naše autoceste

Za Mijata Stanica tek predstoji odlučna runda. Prvu je dobio. Prikupio je 525.913 potpisa za spas autocesta, odaslavši jasnu poruku vlasti da počne uvažavati što javnost hoće. Za njega uvijek postoji izlaz, pa i onda kad svi oko njega misle da je u slijepoj ulici. Je li on svojevrsni hrvatski James Riddle Hoffa, možda i najveći sindikalni vođa svih vremena? Može li Hrvat, Posavljak, rodom iz Plehanske župe, spriječiti otimačinu, prokazati lopove, ukazati na nepravdu, zaustaviti rasprodaju nacionalnog blaga, može li i on poput čuvenog američkog sindikaliste dobiti bitku s pohlepnim i korumpiranim političarima, gramzivnim i mitu sklonim gospodarstvenicima, nezasitnim bankarima i financijašima? Za sada to radi s dosta uspjeha, jer uspio je pospremiti iza rešetaka cijelu jednu bivšu autocestarsku elitu. Cilj mu je raskrinkati i njihove političke zaštitnike, natjerati sudove da vrate ukradeno. Prema nekim njegovim procjenama na izgradnji autocesta “zamračeno” je čak dvije milijarde eura.

TO JE GOTOVO dvije trećine iznosa s kojim bi Vlada bila zadovoljana kad bi dobila za koncesiju 1000 km autocesta. Ovaj stasiti, gordi i neumorni narodni tribun zadnjih je mjesec dana burno živio. Putovao je od grada do grada, od sela do sela ne bi li našao potvrdu svojih stavova. Spas uvijek postoji, samo se za to valja potruditi, ideja je vodilja čelnika cestarskog sindikata koji od 1976. živi u Slavonskom Brodu. Mijat Stanić malo je i spavao ovih dana, jer valjako se othrvati smicalicama i potkopavanju referendumske inicijative “Ne damo naše autoceste''''. Ni kiša, a ni zima im nisu išli na ruku, no kad je ideja dobra, kad postoji dobra vibra i kad iza svega stoji pokušaj da se spriječi glupost, onda je rezultat upravo onakav kakav je bio i potpisivanjem inicijative za referendum o autocestama. Mijat Stanić rado se odazvao na naš poziv da kaže koju o autocestama i koječemu drugome. Gdje ćemo se vidjet’, upitali smo ga. A gdje drugdje nego na ulici, na naplatnim kućicama u Ivanjoj Reki. Došao je u minutu točno. Onako visok, raspoložen i rječit otvorio je dušu.

Nimalo! Znam da radim ono što većina želi, traži i priželjkuje i nema te sile koja će me zaustaviti. Bilo je opasno biti sindikalista u HAC-u do 2007. Tada nisam imao prigodu ovako slobodno i normalno zahtijevati promjene. Sanaderovi ljudi pokušavali su tada demontirati moj sindikat, služili su se brojnim, ne baš civiliziranim sredstvima. Zastrašivali su nas i onemogućavali u radu.

Danas je sve to bitno drukčije. Koliko god se današnjoj vlasti moj rad ne sviđa, moram priznati da me ni na koji način ne sputavaju da radim to što radim. Do 2007. sam se plašio, danas ne!

Auto start: Vrlo ste otvoreni i susretljivi prema novinarima i sve što znate odmah podijelite s nama. Je li to neki vaš osobni znak prepoznatljivosti, da li na taj način komunicirate s članstvom i javnošću, ili?

Naravno. Ako političari ne vide ono o čemu pjevaju i vrapci, onda se upitate - A što nam je činit? Dobro je da osim trodiobne vlasti postoji i ona još snažnija, vlast javnosti i naroda. Kad već neće mislit’ onako kako želi većina - eto referenduma! Ako ih 525.913 prikupljenih potpisa ne razuvjeri u njihovim nakaradnim stavovima, a što će!? U Švicarskoj se vlast često konzultira s narodom koji svako malo organizira neki referendum. Nije to loše. To je samo dokaz da nema svetih krava, nedodirljivih, tabu tema, zacementiranih odnosa...

Auto start: No dobro, što najviše zamjerate zagovornicima monetizacije cesta?

Njihovu isključivost. Njihovu želju da pod svaku cijenu pod koncesiju daju autoceste samo zato da bi pokrpati proračunske rupe. Pa pogledajete samo ministra Sinišu Hajdaša Dončića. On nije ništa drugo nego zaposlenik Ministarstva financija. On brine njihovu, a ne brigu Ministarstva prometa. Zar ne bi bilo normalno da on govori o tome kako dovesti što više auta, kamiona, buseva na autocestu, kako promet odvući s lokalnih cesta, kako smanjiti broj smrtno stradalih... U Ministarstvu prometa ne vode brigu o sigurnosno-prometnim problemima toliko koliko o bojanju tunela, rasprodaji imovine, punjenju proračuna... Eto, to želimo izmijeniti.

Auto start: OK, no to je već politika! Recite nam u čemu to griješi Vlada i ministar Dončić?

Pa zar vi ne mislite da ne bi bilo u redu da nas upoznaju sa scenarijem monetizacije. Zar vi ne mislite da narod ne bi trebao znati pojedinosti. Ovo su prekrupne stvari da bi se pregovaralo u tajnosti, da nema javne rasprave, da se ne konzultiraju stručnjaci... Što tek reći na činjenicu da ne znamo postoji li možda plan B. Imamo li rezervu varijantu, imamo li kakvu drugu mogućnost!?

Auto start: A koja je to po vama?

Sad ću vam reći što još nikome nisam. Toliko smo iziritirani šestogodišnjom depresijom i našim nesnalaženjem da pronađemo prava rješenja da možda suludo predložim i ideju o predstečajnoj nagodbi za hrvatske autoceste. Ako je država mogla utući 46 milijardi kuna za spašavanje tvrtki koje su loše poslovale, iz kojih razloga onda ne bi mogle porezne obaveznike obavezati i na pola takvog iznosa za autoceste!?

Auto start: Iz kojih onda razloga ne predložite građanima da svaki uloži 627 eura za spas hrvatskih autocesta? To bi četveročlanoj obitelji uzelo 2500 eura, a bili bi koncesionari 50 godina? Upravo je to novac koji traži Vlada!

Zanimljivo pitanje, ali držim da i država može biti odličan gospodarstvenik. I nema prodaje autocesta, vode, šuma, obale, mora, prirodnih bogatstava... Nulta stopa tolerancije prema rasprodaji nacionalnog blaga.