Grčevita bitka protiv volje naroda
(Hrvatski tjednik HKV-a)
Vrlo izgledan negativan stav na referendumu o koncesijama na autoceste
Stižu predsjednički izbori pa se i predsjednik Republike Hrvatske sjetio kako bi bilo dobro imati mišljenje oko potencijalne monetizacije autocesta te je, u svrhu stvaranja jasne slike, dogovorio sastanak s „jednim od vodećih stručnjaka za monetizacije" i to sve nakon što je odluka Vlade o izdavanju koncesije već donesena, a studija o monetizaciji napravljena. Ovakav predsjednikov pristup ključnim pitanjima krajnje je neozbiljan i za državu štetan.
Umjesto da su i Vlada i Predsjednik javno otvorenom procedurom i savjetovanjem s cijelim stručnim timom prije bilo kakve odluke razmotrili budućnost autocesta, forsirana je ideja koncesije, barem dok nisu doživjeli otpor u obliku vrlo izglednoga negativnog stava naroda na referendumu po tom pitanju. Kad je većina naroda za nešto, onda je šteta pred izbore baciti te glasove, naročito jer je pamćenje povijesti naših birača najčešće dugovječno kao životni vijek komarca, a cinizam gotovo ne zapažaju.
Realne opasnosti
Isto načelo važi i za naglo probuđenu demokratsku svijest gotovo svih političkih struktura i želju za uvođenjem preferencijalnoga glasovanja. Nakon što su maksimalnim trudom učinili sve da zaustave širenje demokracije, sada uljepšavaju sliku prijedlozima kozmetičkih izmjena izbornoga zakona kako bi narod i dalje vjerovao da uistinu živi u demokratskome političkom sustavu. Čak je u tu svrhu poslužila i dijaspora kao njima najcjenjenije biračko tijelo kada treba zaustaviti referendum, ali kojemu u stvari nije dopušteno tek tako glasovati kada dođe do izbora.
U potpuno istome cilju bacanja novca u rupu ideja je o monetizaciji autocesta, a ministar Siniša Hajdaš Dončić na novinarski je upit izbjegavanjem odgovora već najavio nepoštivanje eventualnoga referendumskog odbijanja predaje autocesta u privatne ruke. Vlada se grčevito bori protiv volje većine građana i ponaša se kao da su autoceste privatna imovina ministara u Vladi te poluargumentima i nedovoljno jasnim objašnjenjima zastupa svoje stavove.
Prema Vladi nužna je monetizacija zato što su autoceste prezadužene i opterećene dugom većim od četiri milijarde eura. Otplatom dijela toga duga, tj. neplaćanjem kamata na kredite i uštedom na trošarinama na benzin za 25 bismo godina navodno uštedjeli 90 milijarda kuna, tj. 12 milijarda eura. Predsjednik Vlade Zoran Milanović sam sebi potom uskače u usta tvrdnjom da bi novcem od monetizacije gradio Pelješki most i željezničke pruge, dakle ništa od uštede na kamatama. Drugih argumenata Vlada nema.
Ne razmatra se utjecaj autocesta na cjelokupnu ekonomiju, ne znaju se pojedinosti koncesijskoga ugovora, nema analize budućih prihoda od redovnog poslovanja itd. Naročito je opasan model primijenjen kod ranijih koncesija na autoceste prema kojemu Vlada jamči određen promet i zaradu budućem koncesionaru i to financijskom nadoknadom, kao što već godinama nadoknađuje koncesionarima na autocesti Zagreb-Macelj te na istarskome ipsilonu.
Ljudi iz Inicijative „Ne damo naše autoceste" jasno su i točno utvrdili opasnosti koje slijede iz koncesije autocesta, od izglednoga poskupljenja cestarina, lošega održavanja, monopolističkoga oložaja koncesionara, uništavanja lokalnih cesta... Osim reprogramiranja duga ili izdavanja obveznica za plaćanje postojećega duga, iz inicijative se ipak ne nudi drukčije rješenje za izlazak iz financijskih problema kojima su autoceste uistinu preopterećene.
Ovako djeluje da se više bore za svoje plaće i održavanje postojećega stanja, nego za razvoj autocesta, što bi im trebao biti primarni motiv. Osim činjenica koje su ispravno naveli, potrebno je razraditi troškovno učinkovitiji model upravljanja autocestama i reprogramiranje postojećega duga povoljnijim kreditnim angažmanom ili prodajom manjinskoga udjela putem javne ponude dionica.
Hrvatske bi banke vrlo rado plasirale kredit autocestama ako bi im se učinio isplativ, a u cijelome aranžmanu trebala bi sudjelovati i Hrvatska narodna banka. Povećanje prihoda i smanjenje troškova sasvim je moguće ostvariti jer u suprotnome ne bi postojao ovako izniman interes privatnih investitora. Sam dug kojim su opterećene autoceste nije njihov krimen, već su se zadužili i novac izravno uplatili u državni proračun, inače bi poslovali profitabilno.
Autocestama ove i sljedećih dvije do tri godine dospijeva najveći dio kreditnih obveza koje višestruko premašuju prihode koji se kreću oko 250 milijuna eura godišnje. Međutim, kada bi dug bio ravnomjerno raspoređen na primjerice trideset godina, današnji prihodi od cestarina otprilike bi bili dovoljni za otplatu godišnjih kreditnih obveza, ali ne bi ostalo sredstava za redovno poslovanje.
Kada se spominje iznos od 250 milijuna, tu se ipak radi o plaćanju cijeloga duga, dok prihod od monetizacije ne bi pokrio ukupan dug što ukazuje na činjenicu da je, po cijeni po kojoj Vlada namjerava dati autoceste, riječ o vrlo lošem poslu. Ako bi se autoceste mogle dati u koncesiju za pet milijarda eura bez jamčenja količine prometa, to bi bio prijedlog za ozbiljno razmatranje. Cijena od 2,5 do 3 milijarde doslovno je krađa javne imovine. Osim toga, što nitko ne spominje, prodajom manjinskoga udjela u autocestama i otplatom, primjerice, milijarde do dvije eura kredita, autocestama bi se omogućilo profitabilno poslovanje, a zadržao nadzor nad važnim nacionalnim resursom.
Dodatan argument protiv koncesije perspektiva je izgradnje jadransko-jonske autoceste i dovršetak koridora 5C kroz BIH, što nagovješćuju značajno povećanje prometa idućih godina. Postoji cijeli niz mogućih rješenja za znatno bolji poslovni rezultat autocesta koji je vrlo jednostavno uvjetovan povećanjem broja vozila koja se koriste autocestama. Vjerojatno je uvođenje godišnje vinjete za sva vozila koja se koriste cestama svih vrsta u Hrvatskoj najlogičnije i najisplativije rješenje. Osim što bi znatno doprinijele smanjenju troškova, prihodi su mnogo važnija stavka.