Autoceste. Koga briga?

Zbog spriječenosti drugim obavezama nisam bio u mogućnosti napisati ovaj tekst ranije, pa se on sada, na kraju vremenskog roka za skupljanje potpisa, može činiti nepotrebnim, ali polazim od dvije pretpostavke. Prva je ta da je većina čitatelja queer.hr­a dovoljno upoznata sa progresivnim pokretima i inicijativama u Hrvatskoj pa je (vjerojatno) velikom većinom već i ostavila svoje potpise na nekom od štandova. Druga, bitnija za ovaj tekst, je da ovaj pokušaj trenutne Vlade nikako nije i posljednji napor političke elite da pokrene i kontrolira (a naravno, i simbolično naplati svoje napore i usluge) proces transfera preostale društvene, javne imovine u privatno vlasništvo. Točnije, državne u privatno, jer je formalnopravni koncept društvenog vlasništva jedna od stvari koje smo se otarasili u procesu izlaska iz SFRJ i proglašenja samostalnosti. Ironija je pozamašna. Pa pogledajmo malo bolje o čemu je riječ.

Sami članovi ove referendumske inicijative već su ponudili pregršt argumenata protiv prodaje (koristit ću ovaj kraći izraz umjesto ‘iznajmljivanja na 40 godina’), koje ću u skraćenoj formi ovdje prenijeti. Koristeći vrlo skromne procjene očekivanog prometa, izračunali su zaradu privatnog koncesionara u tih 40 godina u iznosu od nekih 80 milijardi kuna, dijelom i zato što se država obavezuje isplatiti naknadu koncesionaru, ako ovaj ne zaradi dovoljno od samog prometa. Tu procjenu Vlada je pokušala osporiti primjedbom da ona ne uračunava troškove kredita koji će koncesionar podići kako bi platio autoceste (nekih 3 milijarde eura, po optimističnim željama Vlade), ali to je potpuno promašena priča; ono što je bitno za sudbinu autocesta je kako one stoje financijski same po sebi – drugim riječima, gleda se na troškove materijala, održavanja i radne snage na njima s jedne strane, a na prihode od cestarina i drugih potencijalnih izvora s druge. U takvoj procjeni, autoceste donose znatan profit čak i po godišnjem rastu prometa od 1% (a ne prosječnih 2­3% kao do sada), i ne računajući mogući pozitivan utjecaj jadransko-­jonskog koridora, europskog infrastrukturnog projekta, na prometnost našeg dijela te cestovne mreže.

Ostavimo financijsku neutemeljenost odluke da se za (jedva) 3 milijarde eura proda 85% autocesta ikad sagrađenih u Hrvatskoj ­ koje su, usput rečeno, velikim dijelom rezultat rada i financijske pomoći građana u ‘starom sustavu’, kao društveno dobro u društvenom vlasništvu ­ i okrenimo se skupini ljudi koja bi trebala dobiti na raspolaganje tih eventualnih 3 milijarde, a zove se Vlada RH.

Prvo što treba reći je da mi, zainteresirani građani, nemamo apsolutno nikakav mehanizam ili garanciju koja će osigurati da Vlada tih 20­ak milijardi kuna potroši na vraćanje preostalih dugova za autoceste koje ima (a koje ionako nisu dovoljne, jer im je ostalo još nekih 30 milijardi za vratiti). Što god trenutni resorni ministar govorio, jednostavno ne postoji ništa što bi uklonilo sumnje u to da će ova Vlada sutra primiti 3 milijarde eura, a prekosutra s njima otići u banku da plati autoceste (a ne, na primjer, neki od drugih tko zna koliko vanjskih kredita, ili novi vozni park, ili modernizaciju vojske, ili bojanje tunela…).

Oni će to vjerojatno napraviti, barem dijelom tog novca, ali s druge strane to su isti ljudi koji su u opoziciji sipali drvlje i kamenje na rastrošnost i korupciju prošle, HDZ­ove vlade (naravno, ne bez razloga), a zatim u prvoj godini svoga mandata pristupili obnovi voznog parka u vrijednosti od tristotinjak milijuna kuna.

Ono što je ovdje bitno nije poruka da je ‘Milanovićeva vlada loša’ – naposljetku,kome se to još treba reći? – nego da u Hrvatskoj imamo posla sa otuđenom političkom klasom koja javnim novcem i javnim dobrima raspolaže u maniri feudalnih despota, bez ikakvog osjećaja odgovornosti; bilo za želje ili interese svojih poslodavaca, poreznih obveznika i glasača u RH, bilo za ekonomsku dobrobit i stabilnost države. Praktično dvostranački sustav kojeg imamo u Hrvatskoj garantira tim ljudima da se nikada neće nalaziti pretjerano daleko od pozicija moći (u svakom slučaju zaštićeni saborskim imunitetom), pa si bez većih strahova mogu dopustiti politiku servisiranja interesa koji su izravno suprotstavljeni materijalnim interesima većine stanovništva. Kažemo li da je jedan od mogućih kupaca autocesta notorni Goldman Sachs, dovoljno smo rekli o odnosu moći i moralnom integritetu dviju suprotstavljenih strana u ovom slučaju.

Ukratko, neovisno o ishodu ove inicijative, trebamo držati na oku buduće Srđeve, autoceste, škole, bolnice, šume, vode i sve ostale potencijalno utopive resurse kojima raspolažu izabrani političari u Hrvatskoj, neovisno o tome dolaze li iz lijeve ili desne frakcije jedine trenutne parlamentarne stranke u Hrvatskoj, Stranke Privatnih Interesa. SPI provodi vrlo dosljednu ekonomsku politiku već dva i pol desetljeća; najkraće rečeno, potrošili su sve što su mogli.

Za kraj nekoliko mogućih razloga za optimizam. Jedan od najvažnijih alata koje ekonomski i politički moćnici koriste za očuvanje statusa quo je održavanje neznanja među stanovništvom o postojanju alternativnih načina za organizaciju društva i rješavanja ekonomskih i političkih problema. Kao skroman doprinos borbi protiv postojećih kretanja u hrvatskoj ekonomiji, prilažem sljedeća dva linka sa wikipedije; o nacionalizaciji, http://www.wikiwand.com/en/Nationalization, i nelegalnom dugu, http://www.wikiwand.com/en/Odious_debt, kao dobrim početnim točkama za razmišljanje o pristupu javnom dobru, državnoj imovini i neupitnoj nužnosti otplaćivanja (svih) prijašnjih dugova.