‘Ugledajmo se svi na Torcidu i spriječimo rasprodaju autocesta’
(Slobodna Dalmacija)
POUČAK ‘NAŠEG HAJDUKA’
Martin B. bio je jedan od najvećih zemljoposjednika u omiškome kraju. Njegovo imanje mjerilo se u hektarima crvene zemlje, desecima tisuća četvornih metara žuljave didovine. Prenosila se zemlja s koljena na koljeno, s djeda na unuka, pa je na koncu i do Martina došla. A Martin, nema kome se u Omišu nije pohvalio, odlučio lagodno živjeti. Što će ti, govorio je, tolika zemlja kad od nje nemaš koristi. Pa je počeo prodavati. Parcelu po parcelu. Prvi red do mora. Kvadrat po kvadrat. I tako svih 200.000 kvadrata, jer baš tolika bijaše Martinova didovina. Od koje Martin, tako se barem po kavanama pravdao, sve do prodaje nije imao nikakve koristi.
Nepopravljiv potez
– Martin je budala – slažu se svi naši sugovornici. Prodavati bez plana i cilja – ma, uopće prodavati nešto što je bezuvjetno tvoje i od čega samo ako je jedan kroz jedan tvoje možeš imati dugoročnu korist – nepromišljen je i nepopravljiv potez. A u Hrvatskoj se ovih dana najavljuje baš to, odnosno prodaja i posljednjih vrijednih parcela.
Čitava djedovina koja se prenosila s koljena na koljeno, s naraštaja na naraštaj. I koju smo, o Tugo i Bugo, uspjeli raspačati u tek nešto više od 20 neovisnih godina.
Na prodaju su i CO, i HPB, i CA, i autoceste, i zračne luke, i riječne luke... Sve, osim – Hajduka. Kluba koji, bez obzira na milijunske dugove i mizerne rezultate, ima tvrdoglavo odane navijače. Društveno osviještene “huligane”, koji u stanci između paljenja bengalki i bacanja topovskih udara, ozbiljno poput ludog znanstvenika promišljaju klupsku budućnost.
– Problem Hajduka nije bio u vlasničkoj strukturi, nego u lošem upravljanju – za uvod će Josip Tadinac, član Upravnog odbora “Našeg Hajduka”.
A ta udruga izborila je naizgled neizborivo. Spriječila je (odgodila, reći će skeptici) prodaju posrnulog dioničkog društva od kojega je čak i nominalni vlasnik bio digao ruke. I to ne na silu – premda podrška radikalnog krila uvijek dobro dođe – nego pozorno osmišljenim akcijama, te za stranačke aparatčike teško shvatljivim ekonomsko-tržišnim analizama.
– Reagirali smo jer je i nakon pretvorbe klub nastavio ići u krivome smjeru. Smatrali smo da bazen ljudi iz kojega će se birati NO mora biti veći od stranačke bare. Htjeli smo i pružiti priliku svima koji grintaju da biraju i budu birani u strukture kluba. Na taj način smo htjeli klubu priskrbiti novac i odanu marketinšku bazu – veli Tadinac.
A na pitanje zašto je Hajduk “naš”, a Hrvatska “njihova”, odnosno zbog čega i Hrvatska ne bi bila klub kojega će od propasti, a potom i od nagle prodaje, spasiti navijači, njezini građani, nemoćno širi ruke.
– Lako je filozofirati zbog čega je Maglica promašio čistu šansu, to svi možemo, no netko se treba uhvatiti i tablica, dosadnih financijskih izvješća, pa potom onoga tko Hajduka promatra isključivo kroz prizmu iskorištene ili promašene prilike uvjeriti kako je ovo drugo za budućnost kluba puno važnije. Lako je komentirati nezgodu aviona CA, no to nema veze sa stvarnim financijskim stanjem u toj tvrtki. Pa nećemo valjda samo zato što je jedan avion sletio na nos prodati čitavu kompaniju. Sve je u našim rukama, ljudi trebaju to shvatiti i početi djelovati. Nije lako, ali vrijedi pokušati – savjetuje Tadinac.
Dr. Mato Kapović, profesor lingvistike na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i sudionik svojedobnih antivladinih prosvjeda, uspjeh “Našega Hajduka” smatra revolucionarnim.
– Torcidine akcije su progresivne, te nadilaze navijački milje. I u svijetu je trend da navijači traže nadzor nad klubovima, jer se u nogometu vrti sve veći i sve sumnjiviji novac, no torcidaši su uspjeli svoj cilj postići u društvu koje nije baš sklono ovakvim akcijama – objašnjava Kapović, dodajući kako su građani na razini države dopustili rasprodaju nacionalnog bogatstva.
– S ovakvim medijima i školstvom nemoguće je napraviti revoluciju na državnoj razini. Ma koliko god svi bili svjesni da je prodaja Croatia osiguranja štetna za nacionalne interese, nitko zbog toga neće izići na ulicu. Istina, u Hrvatskoj je do sada bilo čak i više masovnih prosvjeda negoli u ostalim tranzicijskim zemljama, no organizacija i artikuliranje zahtjeva nisu bili na razini na kojoj to Torcida radi. Oni točno znaju što hoće i kako da to ostvare – navodi Kapović. Njemu je sve jasno. Najavljena prodaja državne imovine samo je nastavak odnarođene politike.
Privatni interesi
A ništa boljeg raspoloženja nije ni Mijat Stanić, predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata. Uhvatili smo ga u pripremama za peticiju kojom će se od Vlade tražiti odustanak od davanja autocesta na dugogodišnju koncesiju.
Peticiju će, Stanić uopće ne sumnja, potpisati i više od 450.000 potrebnih građana, a na referendumu će Vladin plan neslavno propasti.
– Gradnja autocesta bila je razvojni projekt, a ne komercijalni. Ako ih prodamo, nikad nećemo izići iz krize. Strancima dajemo u ruke simbol nacionalnog ponosa i baš zato čestitam momcima iz Torcide što su spriječili prodaju kluba koji je također nacionalni ponos – veli Stanić. – Kad izgubimo ceste, ostat će nam – upozorava sindikalist – samo kredit.
– Od koncesije bismo mogli dobiti 22,5 milijardi kuna, a u idućih 20 godina morat ćemo vratiti oko 15 milijardi kuna kredita. Dakle, iz proračuna ćemo vraćati kredit za nešto na što nećemo imati nikakva utjecaja. A mogli smo ga vraćati iz cestarina. Nemojmo se lagati, ako može stranac, zašto mi ne bismo mogli zarađivati na autocestama. A ako je mogao “Naš Hajduk”, ne vidim zašto i mi ne bismo uspjeli – kaže Stanić.
A što kaže Martin B.? Na njegovim negdašnjim parcelama nikle su vile. Sve redom kuće s bazenima i oštrim psima čuvarima. Prvi red do mora. Plaža privatna, a kapija zaključana. A Martin? Eno se do grla zadužio. Nije, priča se, porez na prodaju imovine platio.
VINKO VUKOVIĆ
– I danas mislim da je to najkonkretniji ponuđeni recept za izlazak iz krize, recept koji je sveobuhvatan i primjenjiv u svim sferama upravljanja – ističe Petrović.
No, to se neće dogoditi. Građanima, smatra Petrović, ipak nije toliko stalo do dobrog upravljanja resursima koje su povjerili na upravljanje političarima, koliko je navijačima Hajduka stalo do djelotvornog upravljanja klubom.
– Primjer Hajduka pokazuje da je građanima puno važniji emocionalni od materijalnog poticaja. Očito je da se u Hrvatskoj još uvijek nikakva javna ili državna imovina ne doživljava kao naša, pa se onda građani ni ne oglašavaju kad netko s tom imovinom radi nešto neprimjereno. Kao da nitko ne primjećuje da loše upravljanje tom imovinom utječe na kvalitetu naših života, jednako kao što loše upravljanje klubom utječe na njegove rezultate – zaključuje Petrović.