NHS o izmjenama Zakona o zaštiti na radu

NHS
- Na dnevnom redu trenutačne sjednice Hrvatskog sabora u drugom se čitanju nalazi i Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu.

NHS o izmjenama Zakona o zaštiti na radu


Nezavisni hrvatski sindikati uputili su dopis i konkretne primjedbe na ovaj prijedlog zakona zastupnicima u Hrvatskom saboru. U nastavku prenosimo tekst pisma u kojemu je prikazana trenutačna situacija u Hrvatskoj vezana za zaštitu na radu te konkretne primjedbe.


Poštovani!

S obzirom da je Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu uvršten na dnevni red 9. sjednice Hrvatskog sabora, a uzimajući u obzir činjenicu da socijalni partneri nisu konzultirani o Konačnom prijedlogu navedenog Zakona (tekst Zakona „našli" su na mrežnim stranicama Vlade RH), dužnost nam je obratiti se Hrvatskom saboru.

Želimo se osvrnuti na položaj zaštite na radu u Republici Hrvatskoj. Naime, zaštita na radu doživljava u posljednje vrijeme sustavne napade od strane državnih vlasti raznih boja, činjenjem ili nečinjenjem, izravno ili neizravno.

Novi Zakon o zaštiti na radu donesen je 2014. godine, a  određeni provedbeni propisi koji su trebali biti doneseni u roku 90 dana od dana stupanja na snagu Zakona još uvijek nisu doneseni.

Akcijski plan Vlade Republike Hrvatske za administrativno rasterećenje gospodarstva od siječnja 2017. godine prvo je udario na zaštitu na radu s mjerama za koje je očito da ih je radio netko tko dovoljno ne razumije niti prepoznaje zaštitu na radu, a provođenje kojih je rezultat i ovaj prijedlog Zakona.

Kada se razgovara o zaštiti na radu, razgovara se isključivo kroz prizmu administrativnog opterećenja poslodavaca, odnosno rasterećenja. Administrativno opterećenje postalo je crveno svjetlo za bilo kakvo unaprjeđenje zaštite na radu.

Podsjećamo, zaštita na radu čuva temeljne vrijednosti postavljene u Povelju Europske unije o temeljnim pravima; pravo na zdravlje i pravo na pravične uvjete rada.

Ustav RH određuje da se poduzetnička sloboda i vlasnička prava mogu iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. Nije obrnuto. Nije zdravlje ljudi ograničeno zbog prava poslodavaca. Neke vrijednosti su ipak iznad prava poslodavaca. Fokus zakonodavstva o zaštiti na radu je, odnosno treba biti radnik, čovjek, zaštita njegova života i zdravlja, a ne administracija poslodavaca. Primjerice, njemački Ustavni sud prihvatio je tužbu protiv liberaliziranog pravila rada nedjeljom u saveznoj pokrajini Berlinu, ne stajući na stranu kapitala, nego u zaštitu ljudi koji rade u trgovini obrazlažući: „Puki financijski interes vlasnika trgovina i interesa kupca da svaki dan kupuje nisu dovoljan argument da bi se dopustila iznimka glede otvaranja trgovina nedjeljom". Time bi se trebala voditi politika u RH, a ne davati prednost pukom financijskom interesu, što je ovdje slučaj. Pri izradi zakonodavstva potrebno je prvo uzeti u ruke akte o temeljnim pravima čovjeka jer očito je potrebno podsjetiti se koje se to vrijednosti trebaju štititi. Nažalost, sadašnji pristup to dovodi do apsurda u kojem se štiti poslodavac, bez obzira na sve, što je uistinu sramotno. NHS je protiv bilo kakvog nepotrebnog administriranja kojim su opterećeni poslodavci, ali se oštro protivimo sagledavanju zaštite na radu prvenstveno kroz prizmu administrativnog opterećenja.

Kao još jedan dokaz maćehinskog odnosa države prema zaštiti na radu je nedonošenje Nacionalnog programa zaštite na radu. Naime, člankom 6. Zakona o zaštiti na radu propisano je da ministarstvo nadležno za rad, u suradnji s Nacionalnim vijećem za zaštitu na radu, predlaže Vladi RH donošenje Nacionalnog programa za zaštitu na radu, koji se objavljuje u Narodnim novinama. Nacionalno vijeće za zaštitu na radu je na svojoj sjednici održanoj 3. siječnja 2017. godine jednoglasno prihvatilo prijedlog Nacionalnog programa zaštite na radu za razdoblje 2017.-2020. godine. Nakon toga, Nacionalni program je bio na javnom savjetovanju od 17. siječnja do 1. veljače 2017. godine, a nakon čega mu se gubi svaki trag. Zadnji Nacionalni program sigurnosti i zaštite zdravlja na radu donesen je za razdoblje 2009. do 2013. godine. Na donošenje Nacionalnog programa, odnosno utvrđivanje politike zaštite na radu obvezuje Konvencija broj 155 Međunarodne organizacije rada, koju je Republika Hrvatska ratificirala. Isto tako, to je praksa u državama članicama Europske unije koja sama ima Strateški okvir EU o zdravlju i sigurnosti na radu 2014.-2020., a s tim u vezi napominjemo kako je Republika Hrvatska jedina država članica EU koja nema takav dokument!

Nadalje, zakonodavstvo općenito pa tako i iz područja zaštite na radu, donosi se bez ikakvih podloga, analiza, podataka, procjena učinaka.

Najnoviji primjer, sadržan u predmetnom Konačnom prijedlogu zakona, odnosi se na ukidanje Zavoda za unaprjeđivanje zaštite na radu. Odluka o prestanku rada Zavoda te prelazak poslova iz njegovih nadležnosti, radnika, imovine i ostalog na Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava donesena je na temelju zaključka Vlade RH donesenog na sjednici održanoj 2. kolovoza 2018. godine kojim se prihvaća Prijedlog smanjenja broja agencija, zavoda, fondova, instituta, zaklada, trgovačkih društava i drugih pravnih osoba s javnim ovlastima. Isto tako predlaže se pripajanje Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo. Logika poznata samo donositelju takve odluke. Odluka je donesena bez konzultiranja socijalnih partnera, bez analize, stručne i financijske, bez ičega. Zavod za unaprjeđivanje zaštite na radu sam je nositelj projekata na temelju kojih je dobio određena financijska sredstva, partner je projektima socijalnih partnera što dovodi u pitanje realizaciju projekata i stvara ozbiljnu mogućnost financijskih gubitaka.

Stava smo kako zaštita na radu zaslužuje biti institucionalizirana u tijelu izvan Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, u tijelu koje bi objedinjavalo sve dijelove zaštite na radu, sigurnost i zdravlje. U tijelu koje bi se bavilo stručnim analizama, istraživanjima, objedinjavanjem statističkih podataka, promicanjem zaštite na radu, preporukama subjektima zaštite na radu i sličnim poslovima kojima bi se unaprijedila zaštita na radu. Bi li se navedeno postiglo spajanjem Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu sa Zavodom za unaprjeđivanje zaštite na radu, osnivanjem novog zavoda ili nekog drugog tijela, o tome bi se trebalo odlučiti na temelju razgovora, uvažavanja, stručnih analiza i podloga, a ne na temelju političke odluke utemeljene na nepoznatim i nelogičnim razlozima.

Kao još jedan primjer, navodimo i ukidanje posebnog doprinosa za ozljede na radu, koje nije obrazloženo (osim rasterećenja poslodavca, koje je neznatno). Nije jasno koje posljedice će proizaći iz takvog ukidanja po pitanju preventivnih djelatnosti Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, kao niti po pitanju priznavanja ozljeda na radu i profesionalnih bolesti.

Oštro osuđujemo ovakvo ponašanje prema zaštiti na radu i zdravlju i sigurnosti radnika. Tražimo poštivanje socijalnog dijaloga te donošenje odluka na temelju uvažavanja, stručnih podloga i analiza. Tražimo da zaštita na radu zauzme mjesto koje zaslužuje i da radnici postanu prioritet politika ove države.

U privitku ovog dopisa dostavljamo konkretne primjedbe na Konačni prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu.

 
S poštovanjem

Predsjednik
Krešimir Sever



 


NHS se protivi brisanju i izmjeni svih članaka koji se odnose na ukidanje Zavoda za unaprjeđivanje zaštite na radu.


Članak 4. Konačnog prijedloga zakona kojim se mijenja članak 4. Zakona

Iako je Zakonom o zaštiti na radu određeno da se isti primjenjuje u svim djelatnostima u kojima radnici obavljaju poslove za poslodavca te se predloženim izmjenama i dopunama Zakona samo jasnije određuje primjena Zakona, mišljenja smo kako je to krivi smjer, odnosno mišljenja smo kako se na samozaposlene osobe trebaju odnositi određene obveze iz Zakona o zaštiti na radu. Naime, u Komunikaciji Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom vijeću i Odboru regija – Sigurniji i zdraviji rad za sve – modernizacija EU politike o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, Europska komisija je preporučila državama članicama proširivanje zakonodavstva zaštite na radu na samozaposlene osobe, ukazujući na važnost da i takve osobe budu pokrivene zaštitom na radu te uzimajući u obzir Preporuku Vijeća o poboljšanju zaštite zdravlja i sigurnosti na radu samozaposlenih osoba.

Prije usvajanja Preporuke Vijeća, mali je broj država članica uključio samozaposlene u područje primjene zakonodavstva o zaštiti na radu, a nakon usvajanja Preporuke, oko polovica država članica uključila je samozaposlene u područje primjene zakonodavstva o zaštiti na radu, u varijacijama po pitanju definicije, dosega zakonodavstva i opsega njihovih obveza.

S obzirom na ubrzanu promjenu sustava rada i nove oblike rada te povećanja nesigurnosti radnika i samozaposlenih osoba, pitanje primjene zaštite na radu na sve postaje još važnije u sprječavanju ozljeda na radu i bolesti.

Svaka osoba koja ulazi u poduzetništvo, bila ona samozaposlena ili ne, treba biti od početka svjesna svojih obveza i odgovornosti, ne samo financijskih, već i obveza zaštite na radu. Jedino na takav način može se graditi odgovorno društvo, a i poslodavce.

Jasno je da se na samozaposlenu osobu ne može u cijelosti odnositi Zakon o zaštiti na radu te je potrebno osmisliti način na koji bi to bilo najbolje izvesti uz analize i argumente te gledajući dalekosežno i uzimajući u obzir dobrobit cijelog društva. Napominjemo, samozaposlene osobe mogu raditi i sa opasnim kemikalijama, biološkim agensima i strojevima. Samozaposlene osobe morale bi primjenjivati barem opća načela prevencije i pravila zaštite na radu.

 
Stavak 3. je potrebno pojasniti, odnosno povezati s Pravilnikom o zaštiti na radu na privremenim gradilištima, jer odredba utvrđena na ovakav način može dovesti do pogrešnog tumačenja.

Isto tako, postavlja se pitanje zaštite na radu u „co-working" prostorima[1] gdje nema poslodavaca i radnika, ali se u isto vrijeme nalazi više samozaposlenih osoba koje rade određene poslove. Primjenjuju li se određene obveze zaštite na radu, koje i tko ih i na koji način primjenjuje?

 
Članak 5. Konačnog prijedloga zakona kojim se mijenja članak 6. Zakona

Mišljenja smo kako je potrebno izmijeniti navedeni članak na način da se postigne ravnoteža predstavnika vlade s predstavnicima socijalnih partnera. S obzirom da sa strane Vlade RH Vijeće ima 3 predstavnika, predlažemo da socijalni partneri imaju po tri predstavnika,  a što je i u skladu s brojem reprezentativnih sindikalnih središnjica.

 
Članak 11. Konačnog prijedloga zakona kojim se mijenja članak 34. Zakona

Protivimo se predloženoj izmjeni kojom se smanjuje broj sastanaka odbora za zaštitu na radu (stavak 7.) jer smo mišljenja kako sastanci odbora za zaštitu na radu nisu administrativno opterećenje poslodavaca već naprotiv način unaprjeđivanja zaštite na radu.

Svrha Zakona o zaštiti na radu je sustavno unaprjeđivanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i drugih bolesti u vezi s radom, a rad odbora je odlučan faktor u unaprjeđivanju sigurnosti i zaštite zdravlja radnika. Kvalitetnim radom odbora postižu se bolja prevencija i bolja kontrola nad mjerama zaštite na radu, što može dovesti do smanjivanja ostalih troškova koje uzrokuje loše provođenje mjera zaštite na radu, kako za poslodavca tako i za društvo u cjelini.

Sadašnji broj sastanaka (4 sastanka godišnje) nije prevelik te je isti najzastupljeniji u ostalim državama članicama koje imaju regulirane odbore zaštite na radu. Sastanci odbora ne mogu se promatrati kao administrativno opterećenje, jer oni to nisu, već se trebaju promatrati kao sredstvo dijaloga i unaprjeđenje zaštite na radu. Rad odbora treba poticati i unaprjeđivati, a ne gušiti. Poznato je, kod nas više u teoriji nego u praksi, da je ključ zaštite na radu prevencija, a dijalog u odborima je jedan od načina na koji se promicanje prevencije i kulture dijaloga i zaštite na radu može provoditi u punom smislu. Ulaganje u dijalog i prevenciju nije opterećenje.

Također, kako bi se smanjili troškovi poslodavca, predlažemo da se troškovi dolaska liječnika medicine rada na sastanke odbora podmiruju iz sredstava doprinosa za zaštitu zdravlja na radu (oštro se protivimo ukidanju obveze poslodavaca uplate doprinosa za zaštitu zdravlja na radu iz bruto II plaće), a isto tako, uz današnju tehnologiju, ne vidimo uistinu nikakve ozbiljne, razloge zbog kojih bi poslodavci imali toliko velike troškove zbog odbora za zaštitu na radu.

 
Članak 14. Konačnog prijedloga zakona kojim se mijenja članak 56. Zakona

Protivimo se smanjivanju broja osposobljenih radnika za pružanje prve pomoći jer ti radnici ni njihovo osposobljavanje nisu administrativno opterećenje.

Napominjemo kako je prva pomoć važna kao najhitnija i najbitnija pomoć jer se pruža na licu mjesta iznenada unesrećenoj ili oboljeloj osobi. Zbog toga, smanjivanje broja osposobljenih radnika za pružanje prve pomoći nije administrativno rasterećenje te može dovesti do situacija gdje doslovno ljudski životi mogu biti izgubljeni zbog izostanka pravovremenog reagiranja. Bez obzira na dostupnost medicinskih službi, prijevoznih sredstava i sl. činjenica je da pravovremeno reagiranje spašava živote. Stoga, osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći nije administriranje, kojeg bi se trebalo riješiti te je nedopustivo i nejasno kako se takva mjera može nazivati administrativnim rasterećenjem.

Nadalje, u vezi novog stavka 3., iako je u obrazloženju članka 11. navedeno kako se dodavanjem novih stavaka u članak 56. želi ukazati da na svakom radnom mjestu (u istom radnom prostoru) i u svakom trenutku barem jedan radnik treba biti osposobljen i imenovan za pružanje prve pomoći, iz samog određenja stavka 3. nije jasno vidljivo da u svakom trenutku barem jedan radnik treba biti osposobljen za pružanje prve pomoći.

Nadalje, ako na radilištu rade 2 radnika, samo jedan mora biti osposobljen za pružanje prve pomoći, sukladno Zakonu, što ako se tom radniku nešto dogodi? Tko će mu pružiti prvu pomoć? Sam sebi? Iz svega navedenog jasno je kako je postavljanje donje granice na 1 radnika zapravo nelogično i neživotno.

Slijedom svega navedenoga, mišljenja smo kako svaki radnik mora biti osposobljen za pružanje prve pomoći te je potrebno pronaći javna sredstva iz kojih bi se isto moglo financirati (iz sredstava doprinosa za zaštitu zdravlja na radu).

Također, kako u prekršajnim mjerama uopće nisu predviđene kazne za poslodavca koji nije imenovao osobu za pružanje prve pomoći, odnosno određeno je samo kako će inspektor usmenim rješenjem poslodavcu narediti organiziranje pružanja prve pomoći radnicima na radu na propisani način, mišljenja smo kako je potrebno isto i prekršajno urediti.

 
Članak 18. Konačnog prijedloga zakona

S obzirom da se prijedlogom ukida pojam teža ozljeda na radu, potrebno je  uskladiti cijeli tekst Zakona u skladu s tim. Npr. u članku 32. stavku 8. ostao je pojam teške ozljede na radu.

 
Članak 38. Konačnog prijedloga zakona


Predmetnim člankom nisu obuhvaćeni svi članci koji se odnose na Zavod za unaprjeđenje zaštite na radu, kao npr. članak 1., članak 8. te isto tako i članci koji još nisu izmijenjeni na način da se briše Zavod (npr. članak 21. st. 6).

 

Prijedlozi Nezavisnih hrvatskih sindikata

Predlažemo izmjenu odredbe članka 70. Zakona na način da se dopusti imenovanje povjerenika radnika za zaštitu na radu od strane sindikata koji djeluju kod poslodavca, ako povjerenik nije izabran.

Mogućnost imenovanja povjerenika za zaštitu na radu ukinuta je 2014. godine s obrazloženjem kako imenovanje nije demokratski način jer takvog povjerenika bira sindikat koji ima prava i obveze samo prema svojim članovima, ali ne i svim radnicima koji rade kod poslodavca pa slijedom toga ne može biti povjerenik svih radnika. Navedena teza je neutemeljena jer je povjerenik radnika za zaštitu na radu, po svom zakonskom određenju, povjerenik svih radnika, bio on izabran ili imenovan te podsjećamo kako nije bilo nikakvih problema kada su povjerenici bili imenovani, sukladno odredbi ranijeg Zakona.

Osim toga, sindikalnom je povjereniku omogućeno preuzimanje svih prava i obveza radničkog vijeća ako radničko vijeće nije izabrano, osim prava na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca, a radničko vijeće predstavlja i zastupa sve radnike, ne samo članove sindikata, dakle jednako kao i povjerenik radnika za zaštitu na radu. S primjenom te odredbe, također nema problema u praksi.

Na kraju podsjećamo i na činjenicu kako sindikat s poslodavcem pregovara za kolektivni ugovor, iako predstavlja svoje članove, a poslodavac taj kolektivni ugovor primjenjuje na sve kod njega zaposlene radnike.

Dakle, doista nema nikakvog valjanog razloga za daljnje onemogućavanje imenovanja povjerenika radnika za zaštitu na radu od strane sindikata koji djeluju kod poslodavca, ako isti nije izabran te ne vidimo razlog da se rješenje iz Zakona o radu ne prenese i u Zakon o zaštiti na radu, odnosno, ako povjerenik radnika za zaštitu na radu nije izabran, sindikat može imenovati svog povjerenika za zaštitu na radu, a ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o povjereniku, odnosno povjerenicima radnika za zaštitu na radu i o tome dostaviti obavijest poslodavcu i radnicima.

Zanimljivo je kako se ovdje ne pokušava administrativno i financijski rasteretiti poslodavca na način da se zakonska odredba vrati na staro, odnosno prihvati sindikalni prijedlog, iako je jasno kako je na taj način poslodavcima moguće uštedjeti na troškovima provođenja izbora, jer se povjerenici radnika za zaštitu na radu biraju i kod onih poslodavaca koji nemaju radničko vijeće, a kod poslodavaca kod kojih se bira i radničko vijeće i povjerenik radnika, opet je trošak provođenja izbora manji jer se bira samo radničko vijeće.

Djelovanje povjerenika radnika za zaštitu na radu od velike je važnosti za poboljšanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika te je dokazano kako su sustavi zaštite na radu kvalitetniji uz sudjelovanje povjerenika radnika te bi se Zakonom trebalo olakšati na svaki mogući način da radnici imaju svoje predstavnike, bez obzira na način njihova izbora.

 

Zaključno, predlažemo uvođenje prekršajne mjere u članku 98. Zakona, odnosno novčane kazne za poslodavce koji onemogućavaju izbor povjerenika radnika za zaštitu na radu. Naime, u Zakonu o radu, člankom 228. stavkom 1. točkom 20. određeno je kako će se poslodavac kazniti novčanom kaznom od 31.000,00 do 61.000,00 kn ako onemogući radnike u izboru radničkog vijeća. Nema razloga da se isto ne uvede i za izbor povjerenika radnika za zaštitu na radu.

[1] hrv. – suradni prostor – prostor koji unajmljuje više slobodnih stručnjaka (freelancera), koji se ne bave nužno istom djelatnošću, ali unajmljuju zajednički prostor za svoj rad (coworking) pri čemu rade nezavisno jedni od drugih, ali mogu i surađivati.
 
 
 
Preuzeto s: nhs.hr

Dobra je vijest da je Hrvatska skočila na listi globalne konkurentnosti. Loša da je to samo zbog promjene metodologije

Dobra je vijest da je Hrvatska skočila na listi globalne konkurentnosti. Loša da je to samo zbog promjene metodologije

(Novi list)
Od zemalja u okruženju, ispred Hrvatske plasirane su Slovenija (na 35. mjestu), Mađarska (48.), Bugarska (51.), Rumunjska (52.) i Srbija (65 ...
Opširnije
Svjetsko istraživanje: Hrvatska ima najgori javni sektor nakon Venezuele

Svjetsko istraživanje: Hrvatska ima najgori javni sektor nakon Venezuele

(Index)
JUČER je objavljena ljestvica globalne konkurentnosti za 2018. godinu, na kojoj se Hrvatska nalazi na 68. mjestu među 140 gospodarstava svijeta, ...
Opširnije